Tamo gdje ocean pjeva: Putovanje s kitovima

Putovanje na Grenland radi promatranja kitova jedno je od najfascinantnijih arktičkih iskustava, koje pruža priliku za susret s morskim divovima u okruženju golemih ledenjaka i kristalno čistih fjordova. Zbog dramatičnog otapanja morskog leda uslijed klimatskih promjena, arktički se ekosustav ubrzano mijenja, pa tisuće kitova, poput grbavih kitova, kitova perajara i šiljastih kitova, sada u rekordnom broju naseljavaju hranom bogata područja uz obale Grenlanda. 

Leah Crane*, izvjestiteljica za ugledni znanstveni portal NewScientist, je na Grenland doputovala sa zadatkom da promatra potpunu pomrčinu Sunca. Njezina ekspedicijska skupina je – zajedno s cjelokupnom posadom i osobljem broda Sylvia Earle** – zadivljeno promatrala kako Mjesec zaklanja Sunce, a nebo usred dana tamni. 

Leah je mislila da će to biti najnevjerojatniji prizor na njezinom dvotjednom putovanju. 

No, prevarila se.

Svoje uzbudljivo ekspedicijsko putovanje sročila je u  tekst pod nazivom Astonishing whale feeding frenzy seen off the eastern coast of Greenland koji je objavljen na uglednom znanstvenom portalu NewScientist. 

Autorica, Leah Crane* nam predstavlja nevjerojatne prizore zabilježene uz istočnu obalu Grenlanda: 

Ploveći brodom isprva nismo mogli vidjeti same kitove. U daljini su se iz mora dizali tek naizgled maleni mlazovi vode. Svaki put kad bi se mlaz pojavio u zraku vjetar bi donosio tihi zvuk „pfft”. Voditelj naše ekspedicije duž istočne obale Grenlanda, polarni istraživač Greg Mortimer, objavio je putem razglasa: „Skupina od otprilike 20 do 40 kitova nalazi se oko kilometar ispred nas, s desne strane broda. Izađite na palubu za promatranje i pogledajte!”

No, kako smo se približavali, postajalo je sve jasnije da su Greg i njegov tim podcijenili broj kitova. Mlazovi su se množili i širili, a ispod njih su se počela nazirati sjajna leđa i izdisajni otvori grbavih kitova, sve dok se brod nije našao okružen njima. Nije bilo ni 20 ni 40 kitova, već njih stotine, možda čak i tisuću. Kapetan je ugasio brodske motore, a jedino što se čulo bilo je pljuskanje peraja, zvuk izdisaja kitova i povremeni uzvici poput „vidi, tamo!” koje su izmjenjivali putnici i članovi posade.

„Tamošnje zajednice nam prenose kako nikada nisu viđale tolike kitove usane – možda tu i tamo pokoji mali ulješura (minke kit), ali nikada ovoliko grbavih kitova i kitova perajara”, kaže Mads Peter Heide-Jørgensen, istraživač s Grenlandskog instituta za prirodne resurse koji proučava životinjski svijet te regije.

Nedavna istraživanja Heide-Jørgensena pokazala su kako se broj grbavih kitova u tom području penje do otprilike 4000, što dovodi do razdoblja intenzivnog hranjenja tijekom kojih oni – zajedno s kitovima perajarima i malim brazdarima – konzumiraju oko milijun tona hrane u četiri mjeseca koliko tamo svake godine borave.

Upravo smo to i vidjeli. Kako se svaki kit približavao površini, najprije bi izdahnuo prema nebu, a zatim se okrenuo na bok i otvorio usta kako bi zahvatio golemu količinu vode. Dok je zatvarao čeljusti, prednja polovica tijela kita preobrazila se iz aerodinamičnog trokutastog oblika u ispupčenu, valovitu vreću ispunjenu morem. 

Naredna aktivnost kita, poznata kao hranjenje naglim zaletom, odvijala se pod vodom izvan našeg vidokruga. 

Na kraju smo vidjeli kako rep posljednjeg grbavog kita udara o površinu svega nekoliko metara ispred broda, a zatim su nas prošli. Bijele pjege na njihovim perajama svjetlucale su kroz vodu nestvarnom akvamarin bojom. Ponovno smo krenuli, zapanjeni onim čemu smo upravo svjedočili. Istovremeno kitovi su se okretali prema skupini udaljenih vodenih mlazova, a zatim nestali.

Kad sam se naposljetku spustila na ručak – kako je bilo neobično nakon tako snažnog doživljaja veličanstvenosti prirode nastaviti s onim posve svakodnevnim. Svaka osoba koju sam srela imala je širok osmijeh i sjajne oči, baš kao i mi u trenucima nakon pomrčine Sunca. Nismo znali da smo vidjeli čak četvrtinu populacije grbavih kitova u toj regiji, ali znali smo da smo svjedočili nečemu posebnom.

Članovi ekspedicijske posade, koji su zajedno imali više od stotinu godina iskustva plovidbe polarnim krajevima, redom su govorili da nikada nisu vidjeli nešto slično. Primijetila sam podosta suza, a možda sam i sama koju pustila. 

S obzirom na to da takvi događaji postaju sve češći, budite sigurni da ću se vratiti, čak i bez pomrčine Sunca koja bi me privukla na sjever, zaključuje Leah Crane*.

Izvor: NewScientist.

* Leah Crane viša je izvjestiteljica za časopis New Scientist. Prati teme u rasponu od privatnih svemirskih letova preko kozmologije do kvantne mehanike. Sjedište joj je u Chicagu. Prije nego što se 2016. pridružila New Scientistu, njezini su radovi objavljivani u publikacijama SpaceNews, Eos, Smithsonian i Symmetry Magazine. 

** Sylvia Earle je moderan, vrhunski brod za polarne ekspedicije - ekspedicijski kruzer - izgrađen 2022. godine za australsku kompaniju Aurora Expeditions. Brod je dobio ime u čast legendarne američke biologinje, oceanografkinje i ekološke aktivistice dr. Sylvije Earle.