Alain Goriely: „Arhitektonske iluzije Partenona su mit“

Kaže se da su starogrčki arhitekti projektirali Partenon koristeći zakrivljene linije kako bi on djelovao savršeno ravno. No, prema tvrdnjama jednog matematičara, te navodne optičke varke zapravo su mit. Taj golemi hram, dug 69,5 metara i širok 30,9 metara, izgrađen u 5. stoljeću prije Krista u Ateni, smatra se vrhuncem dorskog stila klasične grčke arhitekture. Iako djeluje ravno, poznat je po tome što gotovo uopće nema ravnih linija ni pravih kutova.

Partenon, antički hram posvećen božici Ateni, izgrađen u 5. st. prije Krista na atenskoj akropoli, spada među najpoznatije preostale građevine antičke Grčke i neizostavan je primjer starogrčke arhitekture. 

Partenon predstavlja vrhunac dorskog stila gradnje.

Ukrasne skulpture hrama, koje je izveo kipar Fidija, se smatraju vrhuncem grčke klasične umjetnosti. Partenon je simbol antičke Grčke i demokracije, te je jedan od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih spomenika kulture.

Partenon je poznat i po tome što naizgled nema niti jednu potpuno ravnu liniju ni pravi kut, što se stoljećima pripisivalo namjernim optičkim varkama kako bi hram ljudskom oku izgledao savršeno ravno i stabilno.

Međutim, najnovija znanstvena istraživanja iz rujna 2026. godine u potpunosti osporavaju ovaj dva tisućljeća star mit. Britanski matematičar Alain Goriely* objavio je studiju u prestižnom znanstvenom časopisu Royal Society Open Science dokazujući da su ta zakrivljenja premala da bi stvorila pretpostavljeni optički efekt te da su optičke iluzije zapravo – mit. 

Chris Simms*, znanstveni novinar, u svom tekstu pod nazivom The Parthenon’s architectural illusions are a myth objavljenom na uglednom znanstvenom portalu NewScientist predstavlja nam rezultate najnovijeg istraživanja britanskog znanstvenika dr. Alaina Gorielya o optičkim iluzijama Partenona:

„Općeprihvaćeno je stajalište da je to namjerno tako izvedeno”, kaže Alain Goriely sa Sveučilišta u Oxfordu. „No, ne postoje nikakvi dokazi da te finese na Partenonu doista stvaraju pretpostavljene vizualne iluzije.”

Goriely je proučio 12 predloženih optičkih korekcija i utvrdio da one ili nemaju uporište u dokazima ili su premalene da bi imale zamjetan učinak u uobičajenim uvjetima promatranja.

Najraširenija tvrdnja o optičkoj varki odnosi se na uzlaznu zakrivljenost središnjih dijelova mnogih vodoravnih elemenata – prisutnu i kod drugih hramova. Smatra se da ta optička varka služi kako ti elementi ne bi djelovali kao da se svijaju prema dolje. To se odnosi na stepenasto postolje na kojem stoje stupovi (poznato kao stilobat) te na vodoravnu gredu (entablaturu) koja se proteže iznad stupova.

Gorielyjevi izračuni pokazuju da promatrači ne bi uočili nikakvo svijanje, stoga ta teorija o optičkoj varki ne drži vodu. „Postoje određeni fenomeni, poput Heringove iluzije, koji bi na papiru proizveli kvalitativno jednak učinak, no pri stvarnom izračunu uviđamo da se taj učinak zapravo ne javlja. Iako bi na papiru to moglo funkcionirati, u stvarnoj trodimenzionalnoj građevini, uz prisutnost promatrača, učinak je sasvim drukčiji.”

Iako ne možemo sa sigurnošću znati što je točno bila namjera graditelja, vjerojatniji razlog za zakrivljenost jest taj da blagi nagib omogućuje otjecanje vode i sprječava stvaranje lokvi, ističe Goriely.

Dr. Marge Livingstone, neuroznanstvenica s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard koja proučava vizualnu percepciju, ne smatra da je pod bio zakrivljen radi stvaranja optičke varke. „Vjerujem da je to učinjeno radi odvodnje, baš kao i kod cesta”, kaže ova znanstvenica.

Dr. John Senseney sa Sveučilišta u Arizoni u Tucsonu navodi da je zakrivljenost cijele građevine posljedica zakrivljenosti platforme na kojoj je ona podignuta.

„Izvedba konveksne zakrivljenosti iznimno je sofisticiran rezultat stručnog znanja, procjene, alata i tehnika običnih – a često i porobljenih – radnika koji su zajednički radili na gradilištu”, kaže on. „To nije plod matematičke vještine elitnog arhitekta, osmišljen u apstrakciji, a zatim proveden u djelo od strane graditelja. Isto tako, ta zakrivljenost nije rezultat namjerne optičke korekcije.”

Između ostalih optičkih iluzija vezanih za Partenon jest i ona prema kojoj stupovi imaju blago ispupčenje na sredini kako ne bi djelovali suženo, dok su kutni stupovi bili deblji od onih u unutrašnjosti kako bi se kompenziralo jače svjetlo na rubovima, zbog kojeg bi inače izgledali tanje.

Goriely smatra da takva iluzija suženja nikada nije znanstveno dokazana, čak ni u kontroliranim ispitivanjima koja su uključivala trodimenzionalne rekonstrukcije hramova. Navodi da bi jednostavnija objašnjenja mogla biti ta da su graditelji koristili zakrivljene stupove jer su smatrali da izgledaju privlačnije od ravnih ili da takav oblik povećava otpornost na izvijanje. Kutni stupovi također bi mogli biti masivniji jer nose nešto veći teret, dodaje ovaj znanstvenik.

„Ako se stupovi doista sužavaju prema vrhu, to bi moglo biti kako bi djelovali višima ili jednostavno zbog stabilnosti se željelo postići da baza bude deblja od vrha”, kaže dr. Livingstone.

Stari Grci bili su svjesni postojanja optičkih varki, no ne postoje dokazi da su Partenon gradili kako bi neutralizirali one varke koje se često spominju, kaže Goriely.

Prvi zapisi o tome da je Partenon projektiran uzimajući u obzir optičke varke potječu iz Vitruvijeva djela *De architectura* (O arhitekturi), napisanog otprilike 400 godina nakon izgradnje hrama, navodi Goriely.

Te ideje su se u međuvremenu duboko ukorijenile jer potiču maštu, baš kao i danas opovrgnuta zamisao da je Partenon građen prema načelu zlatnog reza, zaključuje Goriely.

Podaci o radu:

Autori: 

Alain Goriely

Izvorni naslov: 

The illusion of illusions: there are no optical corrections in the Parthenon

Godina publiciranja rada: 2026

Naziv časopisa: Royal Society Open Science

Bibliografska baza: WOSSCI

Kvartil: Q1

Impact factor (2025): IF=3.0

Detaljnije o ovom radu može se vidjeti na poveznici:

https://doi.org/10.1098/rsos.260999

Izvori: Royal Society Open Science, NewScientist.

* Alain Goriely je istaknuti belgijski matematičar i znanstvenik, trenutačno na poziciji profesora matematičkog modeliranja na Sveučilištu u Oxfordu. Svjetski je priznat po svojim doprinosima u primijenjenoj matematici, mehanici čvrstih tijela i matematičkoj biologiji, a posebno po razvoju matematičke teorije biološkog rasta. 

** Chris Simms je slobodni znanstveni novinar koji je više od 10 godina radio u New Scientistu, i to na pozicijama glavnog podurednika i pomoćnog urednika vijesti. Također je bio viši podurednik u časopisu Nature. Diplomirao je zoologiju na Sveučilištu Queen Mary u Londonu. Posljednjih godina napisao je brojne članke za New Scientist, a 2018. godine ušao je u uži izbor za najboljeg novog autora na dodjeli nagrada Udruženja britanskih znanstvenih pisaca. Radi u svim znanstvenim područjima, ali posebno je zainteresiran za ona vezana uz biologiju, hranu, piće, povijest, politiku i tjelovježbu. Chris je također lektorirao mnoge znanstvene knjige i djelovao je kao znanstveni urednik za posljednju, posthumno objavljenu knjigu Stephena Hawkinga, Kratki odgovori na velika pitanja.