Donosi li oprost mir?

Put prema oprostu proces je oslobađanja od gorčine koji se sastoji od prepoznavanja povrede, suočavanja s vlastitim osjećajima te svjesne odluke da se otpusti ljutnja. Taj unutarnji put donosi mir i iscjeljenje.

Oprost je važan jer donosi mentalno olakšanje, fizičko zdravlje i emocionalnu slobodu. Pomaže nam da otpustimo bijes, prestanemo biti u ulozi žrtve i nastavimo dalje sa svojim životom. Otpuštanje ljutnje smanjuje tjeskobu i napetost u tijelu. Studije pokazuju da praštanje snižava krvni tlak i čuva zdravlje srca. Rješavamo se teških misli koje nam troše energiju.

O rezultatima najnovije studije o oprostu za ugledni znanstveni portal Spektrum piše psihologinja, znanstvena novinarka, i autorica Corinna Hartmann*:

Mnogi ljudi tragaju za oprostom desetljećima – osobito kada je riječ o opraštanju samome sebi. Pokazuje to najnovije istraživanje objavljeno krajem lipnja 2025. u uglednom časopisu Self and Identity. 

Istraživački tim predvođen psihologinjom dr. Lydijom Woodyatt sa Sveučilišta Flinders u Adelaideu proveo je istraživanje među 80 osoba iz SAD-a o njihovim prošlim postupcima zbog kojih su zažalili. 

Dok si 39 sudionika više nije predbacivalo te postupke, njih 41 još uvijek si nije moglo oprostiti postupanja iz prošlosti.

Zabilježeni odgovori sudionika istraživanja, koji dolaze iz različitih kulturnih sredina, otkrivaju u kojoj mjeri osjećaj krivnje oblikuje naše živote te što sve ljudima može pomoći da se oslobode toga negativnog osjećaja.

Istraživači su proveli analizu vrlo intimnih svjedočanstava ljudi. 

Opisani propusti kretali su se od zanemarenih dužnosti i povreda nanesenih drugima do nezgoda koje su pojedinci sami prouzročili. Neki su se događaji zbili davno, no i dalje su snažno utkani u živote pojedinaca. 

Jedna žena, koja žali što nije bolje zaštitila svoju kćer od vršnjačkog nasilja u školi, napisala je: „Iako je prošlo više od četiri godine, osjećam kao da imam otvorenu ranu. Kao da se to dogodilo jučer.”

Drugi je sudionik opisao kako ga i dalje proganja velika financijska pogreška: „Ne mogu svojoj supruzi pružiti sve ono što ona zaslužuje.” 

Mnogima je tako prošlost ostala stalni životni pratitelj. Iznova u mislima proživljavaju minule događaje, osjećajući krivnju i sram.

Ipak, oni koji su si uspjeli oprostiti naučili su gledati prema naprijed. „Bilo je vrlo oslobađajuće napokon moći objektivno sagledati situaciju. Shvatila sam da, iako sam pogriješila, to nije bio smak svijeta i da se mogu veseliti budućnosti”, izjavila je 43-godišnja žena. 

Jedan muškarac, koji je također oprostio samome sebi, ovako je to opisao: „Vidim svoje pogreške i slabosti, a da pritom neprestano ne osuđujem samoga sebe zbog njih.” Pritom grižnja savjesti nije uvijek potpuno nestala, no očito je postala tiša i manje opterećujuća.

Velika prepreka opraštanju samome sebi jest čvrsto uvjerenje da je osoba odgovorna za ono što se dogodilo, a pritom nije u stanju ispraviti učinjeno. 

Prema rezultatima istraživanja, to je osobito teško za osobe u ulogama njegovatelja – poput roditelja koji skrbe o djeci, mladih koji se brinu o starijim članovima obitelji ili onih koji smatraju da su nekoga trebali zaštititi u trenutku ranjivosti. 

Jedan od primjera bio je 21-godišnjak koji je priznao da nije spriječio svog prijatelja pod utjecajem alkohola da sjedne za upravljač automobila nakon zabave. Prijatelj je te noći doživio tešku prometnu nesreću. „Da sam barem bio malo uporniji...”, napisao je. 

Drugi je mladić osjećao da je previdio znakove upozorenja prije samoubojstva svog oca oboljelog od raka: „Bilo je tako lako odvesti ga u šetnju tog jutra.”

Oni koji su si uspjeli oprostiti imali su jednu zajedničku osobinu: prihvatili su svoj dio odgovornosti, ali su istovremeno prepoznali i granice vlastite moći. Primjerice, majka čija je kći patila od teške depresije napisala je o toj bolesti: „Morala sam shvatiti da su razvoju kćerkine depresije pridonijeli i mnogi drugi čimbenici – te da nisam jedini krivac za razvoj njezine bolesti.”

Značajnu ulogu kod oprosta ima i vlastita moralna slika o sebi. Nekima se ona potpuno uruši: „Nikad nisam mislila da sam osoba koja bi prevarila partnera”, ispričala je jedna žena nakon seksualne afere u koju je bio uključen alkohol. 

Neki od onih koji si nisu mogli oprostiti nastavili su se kažnjavati, strahujući da bi, ako budu previše blagi prema sebi, mogli ponoviti istu pogrešku.

Naposljetku, presudan je bio i način suočavanja s uznemirujućim emocijama. Oni koji su pribjegavali izbjegavanju – skretanju misli ili njihovu potiskivanju – često su ostajali zarobljeni u osjećaju vlastite osude. 

S druge strane, ljudi koji su se bili spremni suočiti sa svojim emocijama, razgovarati o njima i učiti iz tog iskustva, češće su pronalazili mir. Jedna je žena opisala kako je satima i danima u mislima analizirala sve što se dogodilo, sve dok nije shvatila: „Ne mogu promijeniti prošlost. Bilo je teško, ali sada osjećam olakšanje i mogu krenuti dalje.”

Rezultati istraživanja dr. Woodyatt i njezinog istraživačkog tima pokazuju da samopraštanje ne znači oslobađanje samoga sebe od bilo kakve odgovornosti. Za ispitanike kojima je to pošlo za rukom, to je zapravo značilo preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke i potvrđivanje vlastitih vrijednosti, uz istovremeno prepuštanje minulih događaja prošlosti.

Kako iskoristiti osjećaj krivnje

Emocionalna obilježja samookrivljavanja, poput osjećaja srama i krivnje, često djeluju paralizirajuće, no imaju važnu svrhu: kao društvene emocije, potiču obzirnost i brigu za druge.

Mogu poslužiti kao pokretačka snaga za odgovorno ponašanje. 

To potvrđuje meta-analiza koju je proveo socijalni psiholog dr. Colin Wayne Leach sa Sveučilišta Columbia. Rezultati su objavljeni 2015. godine u časopisu Personality and Social Psychology Bulletin. 

Istraživački tim koji je predvodio dr. Colin Wayne Leach analizirao je 90 studija s više od 12.000 sudionika istraživanja te utvrdio da su pojedinci koji osjećaju krivnju ili sram skloniji nastojanju da isprave učinjenu pogrešku.

Hoće li ti osjećaji dovesti do povlačenja u sebe ili do konstruktivnog djelovanja, uvelike ovisi o tome smatra li osoba da se počinjeni prekršaj može ispraviti. Primjerice, oni koji još uvijek imaju priliku ispričati se ili popraviti situaciju vjerojatnije će iskoristiti osjećaj srama kao poticaj za činjenje dobrih djela. 

S druge strane, ako se šteta čini nepopravljivom – primjerice, kada osoba kojoj je nanesena šteta više nije dostupna ili je prilika nepovratno izgubljena – sram često ustupa mjesto izbjegavanju.

Jednostavno rečeno: svatko tko osjeća sram zbog svojih postupaka trebao bi razmisliti o tome što se još može ispraviti? A ako se doista ništa ne može promijeniti, može pomoći usredotočenje na pouke za budućnost umjesto na beskrajno predbacivanje samome sebi događaja iz prošlosti.

Ključno je pitanje promatra li se pogreška kao neoboriv dokaz urođene mane – ili kao prilika za učenje i stvaranje nečeg vrijednog iz tog iskustva.

Izvori: Self and Identity; Spektrum.

* Corinna Hartmann je psihologinja koja je radila kao znanstvena novinarka za publikacije kao što su ZEIT Wissen, Psychologie Heute i Quarks. Njezina knjiga 55 Fragen an die Seele – u kojoj istražuje načine jačanja mentalne dobrobiti utemeljene na znanstvenim dokazima – provela je nekoliko tjedana na Spiegelovoj ljestvici najprodavanijih knjiga. Od 2025. godine radi kao urednica rubrike za psihologiju i društvene znanosti u časopisu Spektrum der Wissenschaft.