Otkriven jedan od najstarijih poznatih slučajeva zlostavljanja djece na svijetu

Zlostavljanje djece prisutno je od najstarijih vremena, a ključna razdoblja obilježena su zakonskim odobravanjem nasilja, eksploatacijom djece kroz rad te kasnijim prekretnicama u zaštiti prava djece. 

U starom Rimu postojalo je „pravo života i smrti” (patria potestas), prema kojem je otac mogao prodati ili ubiti dijete. Česta je bila praksa napuštanja neželjene novorođenčadi, čedomorstva te fizičkog kažnjavanja koje se smatralo normalnom odgojnom mjerom. 

Djeca su se za vrijeme feudalizma veoma rano uključivala u težak rad, a ekonomska ovisnost činila ih je izloženima zlostavljanju unutar obitelji. 

Eksploatacija djece bila je temeljni pokretač rane faze industrijske revolucije (potkraj 18. i tijekom 19. stoljeća), jer su tvorničari u potrazi za profitom masovno koristili djecu kao iznimno jeftinu i poslušnu radnu snagu. 

Djeca iz siromašnih obitelji te siročad iz ubožnica radila su u nehumanim uvjetima, bez ikakvih zakonskih prava ili zaštite.

Godine 1874. u New Yorku zabilježen je prvi dokumentirani slučaj zlostavljanja djeteta. Djevojčica Mary Ellen McCormack je bila prepuštena skrbnicima koji su je okrutno mlatili, izgladnjivali i držali zatvorenu. 

Taj je događaj doveo do osnivanja prve organizacije za zaštitu djece New York Society for the Prevention of Cruelty to Children (NYSPCC), osnovane 1875. godine u New Yorku.

Pedijatar C. Henry Kempe je 1962. godine definirao sindrom zlostavljanog djeteta u medicinskoj literaturi, čime je nasilje u obitelji postalo javni i medicinski problem, a ne samo privatna stvar.

Na zlostavljanja djece kroz povijest ukazuju i otkrića arheologa. 

O najnovijim nalazima bioarheologa na području Sirije za ugledni znanstveni portal Live Science piše znanstvena novinarka, publicistkinja, i autorica Olivia Maule*:

Nova studija otkriva da bi krhki i oštećeni ostaci dojenčeta koje je živjelo prije otprilike 6000 godina u Mezopotamiji mogli predstavljati najstariji dokumentirani slučaj zlostavljanja djeteta na Bliskom istoku te jedan od najstarijih poznatih slučajeva te vrste u svijetu.

Istraživači su ostatke dojenčeta otkrili u Siriji. Dijete je bilo pokopano negdje između 4200. i 3900. godine pr. n. e. u Tell Braku, jednom od najstarijih gradova na svijetu. 

Istraživački tim je na temelju analize zubi utvrdio da je dijete u trenutku smrti bilo staro između šest i devet mjeseci. 

Analiza ostataka, koji su bili pokopani na dječjem groblju unutar radioničke četvrti iz kasnog bakrenog doba, otkrila je kako je dojenče imalo četiri slomljena rebra u blizini prsne kosti. Desna bedrena kost pokazivala je znakove abnormalnog rasta, dok su na objema stranama lubanje bile vidljive aktivne, porozne lezije (oštećenja).

Takve ozljede upućuju na to da su kosti bile izložene snažnim i ponavljajućim vanjskim silama. Istovremeno, priroda lezije ne odgovara ozljedama nastalim slučajnim padom, ističu istraživači.

„Rebra se ne bi trebala slomiti“ kod tako malog djeteta, navodi koautorica studije dr. Aleksandra Grzegorska, bioarheologinja sa Sveučilišta u Varšavi. Slomljena rebra ukazuju na zlostavljanje.

U studiji, objavljenoj 21. svibnja 2026. u prestižnom časopisu International Journal of Osteoarchaeology, dr. Grzegorska i njezin istraživački tim sustavno su isključili druga objašnjenja za ozljede, uključujući rahitis, skorbut, traumu pri porodu i snažan kašalj uzrokovan bolestima poput tuberkuloze. 

Nedostatak vitamina bio je malo vjerojatan, primijetili su istraživači, s obzirom na to da je drevna Mezopotamija imala obilje sunčeve svjetlosti i svježih proizvoda zbog plodnog zemljišta između dviju rijeka. Prijelomi povezani s porodom obično zacjeljuju u roku od nekoliko tjedana kod dojenčadi, a gustoća kostiju i mjerenja rasta za bebu podudarali su se s onima njezinih vršnjaka iz tog vremena, što ukazuje na to da dijete nije imalo temeljno koštano oboljenje.

Kako bi procijenili koliko su te ozljede bile neuobičajene, istraživači su usporedili otkriveno dojenče s drugom djecom iskopanom na istom mjestu ukopa. Nijedno drugo dijete s dobro očuvanim rebrima nije imalo slične prijelome, zbog čega ozljede tog dojenčeta predstavljaju odstupanje unutar lokalne populacije.

Čini se da je dojenče vjerojatno bilo izloženo „nasilju koje je počinila osoba zadužena za skrb”, rekla je dr. Grzegorska. Taj se izraz koristi jer dokazi ne omogućuju utvrđivanje tko je nanio ozljede niti potvrdu postojanja namjere, objašnjava Grzegorska. „Ne želimo upirati prstom ni u jednu konkretnu osobu”, napomenuvši da su u mnogim drevnim kulturama u podizanju djece sudjelovali brojni članovi obitelji, a ne samo roditelji.

U ovom slučaju nedostaju drugi tragovi koji bi mogli rasvijetliti prirodu ozljeda dojenčeta, dodala je. Za razliku od suvremenih liječnika, bioarheolozi ne mogu razgovarati sa živim pacijentom ili svjedokom, niti pregledati meka tkiva koja bi mogla otkriti više informacija o zlostavljanju.

Djelomično zacijeljeni prijelomi upućuju na to da je dojenče preživjelo neko vrijeme nakon što su mu nanesene ozljede – što sugerira da trauma nije bila odmah smrtonosna – navodi Grzegorska.

Dokumentirani slučajevi zlostavljanja djece i dalje su iznimno rijetki u arheološkim nalazima. Dosad ih je identificirano tek nekoliko: u Egiptu, Francuskoj i Litvi.

Izvori: International Journal of Osteoarchaeology; Live Science.

* Olivia Maule je znanstvena novinarka čija područja interesa uključuju svemir, biotehnologiju i okoliš. Diplomirala je biologiju i antropologiju na Sveučilištu u Floridi te magistrirala komunikacijsku znanost na Sveučilištu u Kaliforniji, Santa Cruz (UCSC). Kao stipendistica programa AAAS Mass Media za 2025. godinu, tijekom ljeta je pisala članke i producirala videozapise za El Nuevo Día, najpoznatiji časopis u Portoriku. Također je pisala priloge za časopise Eos, Mongabay, Science te Stanford Report. Tečno govori španjolski i engleski jezik.