Kako uspjeti u razgovoru s nepoznatim ljudima, i zašto je to važno

Suosjećanje, ohrabrenje ili potvrda? Umirujući glas spreman podržavati naš ego kad god se osjećamo nesigurno? Da pronađemo živo biće s takvim osobinama, nazvali bismo ga srodnom dušom. To je upravo ono što umjetna inteligencija (chatbotovi) nude sve većem broju korisnika.

Chatbot je računalni program umjetne inteligencije osmišljen za simulaciju razgovora s ljudskim korisnicima. No, mogu li takve interakcije s umjetnom inteligencijom ikada pružiti dobrobit istinske ljudske povezanosti? To je središnje pitanje novog istraživanja koje je pokazalo da dopisivanje s umjetnom inteligencijom ne može zamijeniti razgovor sa stvarnim ljudima, čak ni ako je riječ o potpunim neznancima.

O dobrobiti razgovora s nepoznatim ljudima za ugledni znanstveni portal NewScientist piše David Robson.

Rezultati istraživanja su dobra vijest za sve one koji žele vjerovati da postoje životna područja u kojima su nam najpotrebniji stvarni ljudi. 

No, činjenica je da se mnogi ljudi zbog socijalne anksioznosti okreću umjetnoj inteligenciji. Srećom, psihološka istraživanja nude i brojne alternativne načine kako da u razgovore u stvarnom životu ulazimo sa znatno više samopouzdanja.

Sklonost da osjećamo neočekivanu bliskost s našim chatbotovima postala je očita mnogo ranije nego što bi se moglo pretpostaviti. Šezdesetih godina prošlog stoljeća računalni znanstvenik Joseph Weizenbaum osmislio je algoritam nazvan ELIZA. Njegovo temeljno načelo bilo je pretvoriti svaku korisnikovu izjavu u potpitanje.

Na primjer:

Korisnik: Svi su muškarci isti.

ELIZA: NA KOJI NAČIN?

Korisnik: Stalno nam prigovaraju zbog nečega.

ELIZA: MOŽETE LI NAVESTI KONKRETAN PRIMJER?

Korisnik: Pa, dečko me natjerao da dođem ovamo.

ELIZA: DEČKO VAS JE NATJERAO DA DOĐETE OVAMO?

Korisnik: Kaže da sam često depresivna.

ELIZA: ŽAO MI JE ŠTO ČUJEM DA STE DEPRESIVNI.

Unatoč grubosti razgovora, ELIZA je postala veliki hit, jer su korisnici otvarali svoju dušu na njezine upite. 

Dobar je primjer Weizenbaumove tajnice koja je smatrala da je interakcija bila toliko intimna da ga je zamolila da napusti prostoriju tijekom njezine seanse s ELIZOM.

Današnji veliki jezični modeli umjetne inteligencije mogu ponuditi znatno sofisticiraniju komunikaciju. Istovremeno, dostupni su kako bi pružili udobnost zamišljenog uha za slušanje svakome tko ima pametni telefon. 

Stoga ne treba nimalo čuditi kako je danas sve češća motivacija za korištenje umjetne inteligencije - druženje. Istraživanja pokazuju da oko 16 posto svih odraslih Amerikanaca koristi umjetnu inteligenciju (AI) poradi druženja. 

Zanimljivo je kako umjetnu inteligenciju za druženje koristi 25 posto Amerikanaca mlađih od 30 godina. 

Nedavno istraživanje koje je naručila dobrotvorna udruga za usamljenost u Ujedinjenom Kraljevstvu donosi vrlo slične trendove.

Za ljude koji s dubokom skepsom i nevjericom gledaju na umjetnu inteligenciju, nije sve tako loše: studije sugeriraju da interakcije između ljudi i umjetne inteligencije često rezultiraju trenutnim poboljšanjem raspoloženja. 

Međutim, ostaje otvoreno pitanje hoće li ta trenutna poboljšanja ublažiti dugotrajnu usamljenost? 

Upravo je to pitanje inspiriralo dr. Ruo-Ning Li sa Sveučilišta British Columbia u Kanadi i njezine kolege da provedu novo istraživanje.

Istraživački tim je prvo razvio novog chatbota nazvanog Sam. Pokretao ga je model ChatGPT-4o mini dobivši upute da pokaže empatiju i razumijevanje prema svojim korisnicima. 

Istraživači su zatim regrutirali oko 300 studenata i podijelili ih u tri skupine. Trećina je zamoljena da svaki dan u naredna dva tjedna pošalje barem jednu poruku Samu. Istovremeno druga trećina studenata je razmjenjivala dnevne tekstualne poruke sa nasumično odabranim studentom. Ostali su zamoljeni da vode dnevnik od barem jedne rečenice svaki dan.

Na početku i na kraju ispitivanja svi su sudionici riješili standardni test za mjerenje usamljenosti, u kojem su navodili koliko se često slažu s tvrdnjama poput: „Osjećam se isključeno”, „Nitko me zapravo ne poznaje dobro” ili „Nemam se kome obratiti”.

Većina sudionika bila je vrlo aktivna te su slali u prosjeku osam do deset poruka dnevno. Kao što se i očekivalo, nakon dvotjednog razdoblja svakodnevnih razgovora, oni studenti koji su komunicirali sa svojim kolegama osjećali su se znatno manje izolirano. Ipak, iznenađuje podatak da kod osoba koje su razgovarale s chatbotom nije zabilježena nikakva promjena u razini usamljenosti od početka do kraja istraživanja. Osjećali su se jednako izolirano kao i oni koji su vodili dnevnik.

Zaključak je očit. Za ublažavanje usamljenosti potrebno je znatno više od puke računalne simulacije ljudskih emocija i brige.

Započnite razgovor – i to često

Nerijetko se mogu primijetiti brojni kritički komentari i osude usmjerene protiv velikog broja mladih ljudi koji se okreću umjetnoj inteligenciji. Međutim, za nekog tko je iznimno sramežljiv, može se razumjeti privlačnost traženja sigurnosti u komunikaciji s umjetnom inteligencijom. 

Nedavno su objavljene dvije knjige koje nude mnoštvo savjeta o interakciji s ljudima u stvarnom životu.

Prva knjiga je *Once Upon a Stranger: The science of how ‘small’ talk can add up to a big life* (Jednom davno, neznanac: Znanost o tome kako „neobavezan razgovor” može obogatiti život), autorice dr. Gillian Sandstrom sa Sveučilišta Sussex u Ujedinjenom Kraljevstvu. 

Druga je *Hello: The unexpected power of choosing to connect* (Pozdrav: Neočekivana moć odluke da se povežemo s drugima) – u SAD-u objavljena pod naslovom *A Little More Social* – autora dr. Nicholasa Epleyja sa Sveučilišta u Chicagu.

Oba su autora provela revolucionarna istraživanja o snazi društvenog povezivanja i načinima njegova ostvarivanja. Pritom njihove knjige pružaju veliku utjehu svima koji osjećaju nelagodu ili sramežljivost pri uspostavljanju kontakta s drugim ljudima. 

Između ostalog, pokazuje se kako su naši strahovi od razgovora s neznancima gotovo potpuno neutemeljeni. Svako novo istraživanje u tom području iznova potvrđuje hipotezu da ljudi u tom iskustvu – razgovora s neznancima - uživaju mnogo više nego što očekuju. 

I suprotno uvriježenom mišljenju, ne morate biti iznimno rječiti ili duhoviti da biste ostavili sjajan dojam: drugoj će osobi najvažnija biti vaša toplina – odnosno to koliko ste prijateljski nastrojeni i iskreni.

Redovitom vježbom možemo reprogramirati svoj mozak da od tih interakcija očekuje više zadovoljstva. U jednom eksperimentu dr. Gillian Sandstrom i njezini kolege postavili su sudionicima zadatak da tijekom tjedna svakog dana započnu razgovor s barem jednom novom osobom. 

Već nakon pet dana sudionici su se osjećali manje pesimistično u pogledu mogućnosti odbijanja. Istovremeno osjećali su se sigurnije u svoje komunikacijske vještine.

Dr. Nicholas Epley savjetuje da svjesno tražimo takve prilike. „Mogli biste otkriti da nadohvat ruke postoji mnogo dostupne sreće koja proizlazi iz veće društvenosti, samo ako je počnete tražiti”, piše on. Jedan od načina za to, kaže, jest prepoznavanje određenih situacijskih znakova (poput „stojim u redu”) koji će potaknuti određena ponašanja (poput „razgovarat ću s osobom do mene”).

Naravno, nikada ne možemo biti sigurni kako će se te interakcije odvijati, no možemo se pitati nije li upravo ta nepredvidivost – zbog koje se bojimo komunikacije – ujedno i ono što čini komunikaciju s neznancima tako ispunjavajućom. 

Steći uvid u složenost tuđeg unutarnjeg svijeta i osjetiti da je ta osoba zauzvrat vidjela barem djelić nas na način koji možda nikada nismo mogli niti zamisliti – to je lijek za usamljenost, a može proizaći jedino iz susreta dvoje ljudi.

Izvor: NewScientist.