Može li se narcizam liječiti? Evo što kaže znanost

Gotovo svatko od nas se imao priliku susresti s osobom ili osobama koje imaju iznimno visoko mišljenje o sebi, moraju uvijek biti u pravu, prepotentni su, moraju biti u centru pažnje, ne uvažavaju tuđe mišljenje i nemaju osjećaja za druge ljude. Dovoljno razloga da posumnjamo da se radi o narcizmu. Riječ je o psihološkom fenomenu koji označava pretjerano samoljublje, zaokupljenost vlastitom važnošću i nedostatkom empatije prema drugima. Iako se u svakodnevnom govoru često koristi kao etiketa za sebične ili teške karaktere, eksperti naglašavaju da narcizam ima širok raspon — od zdravog samopouzdanja pa sve do patološkog oblika poznatog kao narcistički poremećaj ličnosti. Može li se narcizam liječiti?

Autori Jodie Raybould* i Daniel Waldeck**, britanski psiholozi i znanstvenici sa Sveučilišta Coventry  u svom tekstu pod nazivom Can you treat a narcissist? objavljenom na uglednom znanstvenom portalu the Conversation, otkrivaju nam mogu li se narcisoidni ljudi promijeniti uz psihološku pomoć?

Na samom početku autori*,** nas upoznaju kako prepoznati narcise:

Možda poznajete nekoga tko krivnju uvijek prebacuje na vas. Nekoga tko se podrugljivo smješka kad ga se uhvati u laži i tko izvrće vaše riječi sve dok se na kraju vi ne ispričavate njemu i to zbog njegovih pogrešaka. 

S vremenom se možda pitate: može li se takva osoba ikada doista promijeniti?

Možda je riječ o narcisu.

Kada se osobe s izraženim narcisoidnim crtama osjete uvrijeđenima ili kritiziranima, to ugrožava njihovo krhko ili pak napuhano samopouzdanje, potičući ih da reagiraju agresivno kako bi zaštitile sliku o sebi. 

Suočeni s takvim ponašanjem, ljudi od narcisa često očekuju da će se promijeniti.

No, ponekad utjecaj nije usmjeren samo na druge – već i na samog narcisa. Narcisi mogu biti osobito skloni osjećaju odbačenosti, vjerojatno upravo zbog vlastitog ponašanja kojim odbijaju ljude od sebe. 

U nastavku Jodie Raybould* i Daniel Waldeck** analiziraju mogu li se narcisi promijeniti uz psihološku pomoć?:

Najprije je korisno razumjeti kako psihologija gleda na narcizam.

Općenito postoje dva tipa narcizma: grandiozni i ranjivi narcizam. Grandiozni narcisi skloni su smatrati se superiornima u odnosu na druge, dok su ranjivi narcisi skloni pretjeranoj osjetljivosti na kritiku. 

U oba slučaja narcisi mogu biti arogantni i usmjereni isključivo na sebe. Ako te osobine poprime ekstremne razmjere, osobi se može dijagnosticirati, primjerice, narcistički poremećaj ličnosti ili se njezino stanje može opisati kao patološki narcizam.

Narcisi se mogu ponašati pasivno-agresivno kako bi vas potkopali. Takve osobe mogu, na primjer, socijalno isključivati druge te uskraćivati ljubav i naklonost kao oblik kazne.

Ponekad to ponašanje nije tako suptilno. Istraživanja su pokazala da narcisi mogu biti skloni nasilju, čak i ako nisu ničim izazvani. 

Iako osoba s narcisoidnim poremećajem ima cjeloživotni poremećaj mentalnog zdravlja, što znači da ne postoji "lijek", istraživanja sugeriraju da liječenje može pomoći u upravljanju simptomima. Liječenje narcizma obično počinje terapijama razgovorom.

Ovo je klasični terapijski pristup u kojem terapeut sjedi i razgovara sa svojim klijentom.

Najčešća tehnika koju terapeut koristi za narcise je kognitivno-bihevioralna terapija, koja može pomoći ljudima da uoče i ospore netočne ili nekorisne misli te promijene svoje ponašanje.

No, kada su terapeuti u studiji iz 2015. godine pitani koji je po njihovom mišljenju najučinkovitiji pristup, rekli su da preferiraju introspektivne relacijske tehnike***.

To uključuje klijenta koji istražuje svoje osjećaje i motivacije. Istovremeno, terapeut ga ne osuđuje i razumije. Taj pristup je ključan pri radu s narcisima jer neki pacijenti pretpostavljaju da terapeut misli da su ranjivi.

Strah od ranjivosti često ide ruku pod ruku s poteškoćama u izgradnji odnosa povjerenja između klijenta i terapeuta. 

Na primjer, klijent bi mogao osjećati potrebu da impresionira svog terapeuta ili da održi samouvjerenu sliku, umjesto da prizna bilo kakvu potencijalnu slabost.

Osjećaji neadekvatnosti, srama, krivnje, agresije i viktimizacije mogu pridonijeti takvom ponašanju kod osoba s narcizmom pred njihovim terapeutom. 

Terapeuti moraju prepoznati i prevladati te prepreke kako bi terapija bila uspješna. To zahtijeva vještinu terapeuta.

Kada traže liječenje, narcisoidni pacijenti često su u stanju ranjivih simptoma, a ne grandioznosti. 

No, te se prezentacije mogu pojaviti istovremeno, što znači da će se grandiozne osobine početi pojavljivati tijekom liječenja. Terapeut u tom slučaju može prepoznati simptome narcisoidnog poremećaja kod klijenta i početi prilagođavati terapiju toj dijagnozi.

Također može se dogoditi situacija da pacijent prekine terapiju. 

Stope odustajanja od terapije općenito se kreću od 10 do 50 posto. No, kod narcisa su one 63-64 posto.

Istovremeno, valja napomenuti kako je rijetko da netko s narcisoidnim poremećajem uopće zatraži terapiju, jer takvi ljudi ne vjeruju da imaju problem. 

Osobe s narcističkim poremećajem ličnosti često posjećuju svog liječnika ili terapeuta iz drugog razloga, poput vanjskog problema (poput gubitka posla ili razvoda) ili emocionalnog problema (možda depresije zbog percipiranog odbacivanja).

Na koncu, autori*,** završavaju svoj tekst preispitujući učinkovitost pojedinih inovativnih rješenja u liječenju narcisoidnog poremećaja ličnosti uključujući različite terapijske tretmane kao i  primjenu određenih psihodeličnih supstanci:

Većina inovacija u liječenju poremećaja osobnosti dolazi iz graničnog poremećaja osobnosti, a nekoliko tretmana graničnog poremećaja osobnosti prilagođeno je i testirano za narcise. 

Ti su pristupi obično uspješni u liječenju graničnog poremećaja osobnosti, a primjeri uključuju dijalektičku bihevioralnu terapiju, terapiju temeljenu na mentalizaciji i terapiju shemama.

Dijalektičko bihevioralna terapija usredotočuje se na suočavanje s negativnim mislima i intenzivnim emocijama, uz prihvaćanje onoga što jeste. Terapija temeljena na mentalizaciji pomaže vam da shvatite misli i uvjerenja i povežete ih sa svojim ponašanjem.

U usporedbi s tim, terapija shemama pomaže u suočavanju s nekorisnim mentalnim slikama o tome kako svijet funkcionira. Na primjer, ako ste bili zanemareni kao dijete, mogli biste razviti sliku koja kaže da vaše potrebe nitko nikada neće zadovoljiti.

Postoje ograničeni dokazi da su ovi pristupi učinkoviti za narcisoidni poremećaj osobnosti. 

U svjetlu ovih problema, u travnju 2025. godine psihijatrijski istraživači Alexa Albert i Anthony Back predložili su da bi korištenje psihodeličnih droga tijekom terapije moglo pridonijeti da narcisoidni klijenti postanu otvoreniji i emocionalno dostupniji.

MDMA, poznatiji kao ecstasy, može pojačati empatiju, prosocijalno ponašanje i osjećaj bliskosti s drugima. 

Međutim, iako je terapija potpomognuta MDMA-om pokazala uspjeh kod nekih stanja, poput posttraumatskog stresnog poremećaja, ona može dovesti i do pogoršanja mentalnog zdravlja.

Važno je napomenuti da je Albertov i Backov prijedlog teoretski, jer još nisu završili nikakva klinička ispitivanja.

Zasad se terapeuti moraju osloniti na svoje vještine kako bi izgradili odnos s pacijentima i prevladali prepreke u liječenju bez kemijske pomoći. 

Dakle, da, narcisi se mogu promijeniti. To zahtijeva veliku predanost, znanje i vještine terapeuta.  Ali, i strpljenje, i terapeuta i klijenta.

Izvor: The Conversation.

* Jodie Raybould je britanska predavačica psihologije na Sveučilištu Coventry u Ujedinjenom Kraljevstvu. Doktorirala je eksperimentalnu psihologiju, a primarni fokus njezinog istraživanja i doktorskog rada bila je ovisnost o videoigrama te patološko korištenje računala i interneta. 

** Daniel Waldeck je britanski psiholog, znanstvenik i izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu Coventry u Ujedinjenom Kraljevstvu. Aktivno se bavi istraživačkim radom. Glavne teme njegovih istraživanja uključuju proučavanje fenomena ostracizma - društvenog isključivanja i odbacivanja.

*** Introspektivne relacijske tehnike predstavljaju terapijske i komunikacijske alate koji spajaju unutarnji uvid (introspekciju) s međuljudskim odnosima (relacijama). Njihov je cilj pomoći pojedincu da prepozna vlastite nesvjesne obrasce, emocije i obrambene mehanizme kako bi unaprijedio način na koji se povezuje s drugima.