Zašto smo tako sumnjičavi prema dobročiniteljima?

Sve veći broj istraživanja pokazuje da smo skloni umanjiti vrijednost nečijih dobrih djela - ako ta osoba od njih ima koristi. David Robson za prestižni znanstveni portal NewScientist istražuje odakle potječe taj ljudski instinkt – i trebamo li mu se oduprijeti?

Možda se sjećate epizode serije *Prijatelji* u kojoj glumac u usponu Joey Tribbiani (kojeg glumi Matt LeBlanc) dobiva priliku voditi dobrotvorni televizijski maraton na kanalu PBS. „Malo dobro djelo za PBS i k tome televizijska eksponiranost – e, to je računica kakvu Joey voli!” uzvikuje Joey.

Phoebe Buffay (koju glumi Lisa Kudrow) nije baš time impresionirana. "To nije dobro djelo, samo želiš doći na TV! Totalno sebično." 

U raspravi koja je uslijedila, Joey tvrdi da su sva altruistična djela u konačnici sebična, dok Phoebe pokušava pronaći primjer čistog altruizma te dokazati da je Joey u krivu.

Na njihovu prepirku podsjeća nedavni rad o "odstupanju od dobročinitelja". Radi se o svojevrsnom gađenju prema tuđim nesebičnim djelima. 

Poput Phoebe, skloni smo tražiti nečiji prikriveni motiv i – nakon što ga pronađemo – možemo se prema dobročiniteljima ponašati gore nego prema ljudima koji su djelovali iz očitog osobnog interesa.

Što nam otkriva klasični eksperiment poznat kao igra javnih dobara, u kojoj je svakome od ljudi dana mala svota novca koju mogu staviti u zajedničku blagajnu s ostalim sudionicima? Na sličan način na koji naši bankovni računi skupljaju kamate, vrijednost tih donacija će rasti sve dok traje igra.

Jedan od načina maksimiziranja svačijih prihoda jest da svaka osoba stavi što više novca u zajedničku blagajnu. Ali to je riskantno: sebični pojedinci mogu dijeliti vrlo malo, čuvajući svoj vlastiti račun s relativno puno novca. Kad dođe do dijeljena takvi pojedinci nastoje zgrabiti doprinose svih ostalih.

Može se očekivati da će se ljudi prema takvim sebičnjacima odnositi s prezirom. 

No zanimljivo je da u stvarnosti, najdarežljivije suradnike se često žestoko kritizira isto kao sebičnjake. 

Čini se da kritike proizlaze iz gubitka povjerenja. 

"Kada su upitani da objasne tu ogorčenost, ljudi su rekli stvari poput: 'Nitko drugi ne radi ono što radi „veliki dobročinitelj“. 

„Zbog njega može izgledati da smo svi mi drugi loši'", primjećuje psihologinja dr. Nichola Raihani sa Sveučilišta u Londonu u njezinoj knjizi The Social Instinct.

U nekim eksperimentima, napominje Raihani, igračima se daje prilika da isplate dio vlastitog novca kako bi kaznili dobročinitelja – i mnogi će iskoristiti tu priliku. Neki ih čak žele potpuno izbaciti iz igre. 

Ova psihologinja tvrdi da svi igramo "igru statusa" - i stoga smo vrlo sumnjičavi prema pojedincima koji možda glume vrlinu ne bi li ojačali vlastiti položaj unutar grupe.

Povremeno se, naravno, naše sumnje pokažu točnima: ljudi često imaju skrivene motive. Zamislite, na primjer, da vaš prijatelj Andy volontira u prihvatilištu za beskućnike. Čini se da ga vodi njegova svesrdna briga za ovu ranjivu skupinu ljudi. No, malo kasnije otkrivate da mu se potajno sviđa voditeljica u organizaciji prihvatilišta, Kim. Andy se u biti odriče svog vremena ne bi li potencijalno mogao otići na spoj s Kim – i na kraju, uspijeva.

Ako vam takvo ponašanje izaziva slabost, niste jedini. 

No, zanimljivo je da nismo skloni biti toliko kritični prema skrivenim motivima ljudi za nedobrotvorne aktivnosti. Studije sugeriraju da imamo lošije mišljenje o Andyju nego o nekome tko je preuzeo smjenu u kafiću kako bi se, na primjer, dodvorio vlasniku. 

To ne izgleda logično: u oba slučaja ljudi skrivaju svoje prave motive. Njihov je "zločin" u biti isti, no ironično, mi mnogo više osuđujemo osobu koja pomaže potrebitima. Osuđujemo fenomen poznat kao učinak zaraženog altruizma.

Psiholog  Sebastiana Hafenbrädla sa Sveučilišta Navarra u Španjolskoj posumnjao je da taj učinak proizlazi iz nesvjesne kalkulacije koja odvaguje društvene nagrade koje ljudi primaju za svoja naizgled dobra djela, s veličinom samog djela i koliko ih je to osobno koštalo. 

"Ono što kvari pro-socijalne aktere nije puka prisutnost osobnog interesa, već percepcija da akteri pokušavaju ubrati društvene nagrade, a da ih ne zaslužuju (tj. ne plaćaju cijenu), zbog čega se doimaju varljivima". 

Ovu tezu dr. Sebastian Hafenbrädl je testirao u nizu istraživanja.

U prvom eksperimentu, zamolio je nekoliko stotina online sudionika da razmotre situaciju čovjeka po imenu Andy koji je ili volontirao u skloništu za beskućnike ili u kafiću, prije nego što ocijene koliko je bio moralan i koliko je varljiv. 

Kao što se i očekivalo, Andyjevi postupci su negativnije ocijenjeni kada je volontirao kako bi pomagao potrebitima, nego u situaciji konobara koji se želi dodvoriti vlasniku kafića. 

Ipak negativne ocjene su znatno ublažene, kada je Andy priznao svoj skriveni motiv prema Kim. Sudionici ga više nisu tako strogo osuđivali jer je eliminirao nezasluženu društvenu nagradu doimanja altruistom.

Kako bi bio siguran da ovo nije slučajnost, Hafenbrädl je testirao ideju u nizu drugih slučajeva.

Zamolio je sudionike da razmotre Toma, na primjer, kao vlasnika odmarališta na Maldivima koji troši 100.000 dolara na čišćenje lokalnih plaža. 

Zvuči kao odgovornost prema okolišu, ali Tom je prvenstveno zabrinut za dobrobit vlastitog poslovanja. U jednom scenariju, sudionicima je rečeno da on koristi ovaj navodno dobrotvorni čin za reklamiranje vlastitog odmarališta. U drugom, da Tom ne spominje djelo izvan uskog kruga prijatelja.

Kao i u slučaju prvog eksperimenta, ljudi su Toma smatrali manje moralnim kada dobro djelo u biti iskorištava za reputaciju vlastite tvrtke.

Neki ljudi, naravno, mogu biti motivirani pukom željom da se osjećaju dobro u sebi. Ovo podizanje raspoloženja u konačnici je sebično, ali Hafenbrädlov rad sugerira da se ne sudi ni približno tako strogo kao namjerno ubiranje takozvanih društvenih nagrada koje dolaze iz dobrih postupaka. 

Otkrio je da se ljudi koji su darivali krv ili davali u dobrotvorne svrhe zbog vlastitog osjećaja samozadovoljstva smatraju moralnijima od onih koji su pokušavali tim činom poboljšati svoj ugled.

Vratimo se na početak priče o raspravi između Joey i Phoebe. 

Rezultati provedenih istraživanja zasigurno bi naišli na dobar odjek kod Phoebe. Na kraju epizode *Prijatelji*, Phoebe je ipak odlučila donirati novac za Joeyev telefon. To je učinila unatoč osobnoj nesklonosti prema PBS-u – svjesna činjenice da njezin čin pomaže Joeyju da bude eksponiraniji na TV-u. 

No, ona misli da je dokazala svoje, sve dok ne osjeti zadovoljstvo koje joj donosi Joeyva sreća.

Možda je Joey u pravu: ne postoji nešto poput čistog altruizma. Osobno, vrlo sam sretan oprostiti nekome eksponiranost, ako to znači da na svijetu postoji samo malo više ljubaznosti i osjećaja za druge ljude. 

Izvor: NewScientist.