Mentalna oštrina izdvaja elitne sportaše od ostalih

Elitni sport često izgleda kao test brzine, snage i tehničke vještine. Ipak, neki od najodlučnijih trenutaka na velikim natjecanjima odvijaju se prebrzo da bi se mogli objasniti samo fizičkim sposobnostima.

Rezultate istraživanja o perceptivno-kognitivnim sposobnostima sportaša za prestižni znanstveni portal Conversation donosi Mallory Terry, znanstvenica sa Sveučilišta McMaster u Kanadi.

Uzmimo na primjer pogodak kanadske hokejaške superzvijezde Connora McDavida u produžecima na utakmici 4 nacije protiv Sjedinjenih Država. Pak je bio na njegovom štapu samo djelić sekunde, dok su mu se približavali obrambeni igrači druge momčadi, on je nekako pronašao put do gola kojeg nitko drugi nije vidio.

Istraživanja sve više pokazuju da takvi trenuci nisu samo fizički podvizi, već i kognitivni.

Sve veći broj studija sugerira da skupina sposobnosti poznatih kao perceptivno-kognitivne vještine često donosi prevagu na sportskim borilištima. To je mentalna sposobnost pretvaranja zamućenih slika, zvukova i pokreta u odluke u stotinki sekunde.

Te vještine omogućuju elitnim sportašima da munjevitom brzinom skeniraju kaotičnu scenu, odaberu najbolje rješenje na terenu  i shodno tomu djeluju prije nego što itko drugi ugleda priliku za zgoditak. Ukratko, ne samo da se kreću brže, već i vide pametnije od drugih.

Kako sportaši upravljaju vizualnim kaosom

Jedan od načina na koji istraživači proučavaju ove sposobnosti je kroz zadatak poznat kao praćenje više objekata, koji uključuje praćenje pokretnih točaka na ekranu. Radi se o metodi koja se koristi u istraživanjima vizualne pažnje i vizualno-motoričke koordinacije.

Praćenje više objekata opterećuje pažnju, radnu memoriju i sposobnost suzbijanja ometanja. To su isti oni kognitivni procesi na koje se sportaši oslanjaju kako bi čitali igru na terenu i predviđali kretanje u stvarnom vremenu.

 Nije iznenađujuće da elitni sportaši pouzdano nadmašuju nesportaše u takvim zadacima. Naposljetku, čitanje igre, praćenje igrača i predviđanje kretanja ovisi o upravljanju vizualnim kaosom.

Međutim, postoji i ograničenje. Izvrsno praćenje više objekata neće samo po sebi omogućiti nekome sportašu da predvidi igru, predribla braniča i zabije zgoditak. Ovladavanje jednom uskom vještinom nije dovoljno za stvaranje iznimnih rezultata u igri. Istraživači često opisuju to ograničenje kao "prokletstvo specifičnosti".

„Prokletstvo specifičnosti“ postavlja dublje pitanje o tome odakle zapravo dolazi mentalna oštrina sportaša. Privlače li brzi sportovi one sportaše koji imaju iznimne perceptivno-kognitivne sposobnosti ili ih sportaši izoštre kroz iskustva u igri? Znanstveni dokazi sugeriraju da je odgovor i jedno i drugo.

Rođeni s tim ili istrenirani tijekom vremena?

Skupine ljudi, koje rutinski prate dinamične scene koje se brzo mijenjaju, poput elitnih sportaša, radarskih operatera, pa čak i igrača akcijskih videoigara dokazano nadmašuju početnike u perceptivno-kognitivnim zadacima. 

Istovremeno, ti ljudi streme bržem učenju tih zadataka, što ukazuje na potencijalnu ulogu iskustva u usavršavanju perceptivno-kognitivnih sposobnosti.

Ono što odlikuje elitne sportaše i izvođače nije nužno to što primaju više informacija, već to što brže izvlače najrelevantnije informacije. Ova učinkovitost može im olakšati mentalno opterećenje, omogućujući im da pod pritiskom donose pametnije i brže odluke.

Istraživanje Mallory Terry sa Sveučilišta McMaster u Kanadi nastoji dati znanstveni doprinos u razumijevanju perceptivno-kognitivnih vještina u sportu te shodno tomu otkriti najbolje načine poboljšanja tih vještina.

Uvježbavanje perceptivno-kognitivnih vještina

Istraživači i praktičari još uvijek nemaju jasne odgovore o najboljim načinima treniranja perceptivno-kognitivnih vještina. To ne znači da je kognitivni trening uzaludan, ali znači da moramo biti precizni i vođeni dokazima o tome kako mu pristupamo.

Istraživanja ukazuju na nekoliko važnih čimbenika koji povećavaju vjerojatnost poboljšavanja perceptivno-kognitivnih vještina kroz trening.

Umjesto izoliranih mentalnih vježbi, trening je učinkovitiji onda kada kombinira visoke kognitivne i motoričke standarde, zahtijevajući brze odluke, i to pod fizičkim pritiskom. Uz to, bitna je i izloženost različitim podražajima za vrijeme treninga. Time se trenira  mozak na prilagodbu tim podražajima. Naposljetku, okruženje i uvjete treninga valja što više uskladiti s igrom u realnom vremenu za vrijeme takmičenja.

Trenutačno najveći izazov je prevođenje ovih znanstvenih spoznaja iz laboratorija u praktično okruženje na sportskim terenima. Za sada to znači tretiranje perceptivno-kognitivnog treninga kao dopune treningu, a ne kao zamjene. Suradnjom između istraživača, sportaša i trenera može se doći do poboljšanja perceptivno-kognitivnih sposobnosti i mentalne oštrine igrača na terenu.

Tajna igre nisu samo veći mišići ili brži refleksi. To je i oštriji um, a razumijevanje kako on funkcionira moglo bi promijeniti razmišljanje o stvaranju rezultata, kako na sportskim terenima tako i izvan njih.

Izvor: The Conversation.