Psihičko zlostavljanje djece: „Riječ kao šamar“!

Šestogodišnji Tilo neprestano šilji olovke. Čim prođe s jednom, baci je. Na kraju mu nijedna olovka nije dovoljno dobra – kao što ni on sam nije dovoljno dobar. "Tako se dječak osjećao", izvještava dr. Lars Otto White, "jer su ga tako naučili kod kuće." Dr. White je terapeut za djecu i mlade i profesor na Sveučilištu u Bremenu. Tilo, čije je pravo ime drugačije, bio je jedan od njegovih mladih pacijenata.

Priču o psihičkom zlostavljanju djece za prestižni njemački znanstveni portal Spektrum donosi Stella Marie Hombach.

“Dijete je doživjelo nasilje kod kuće”, kaže dr. White. Ne fizičko, jer nije pretučen, nego verbalno nasilje. „Pravi izraz bi bio psihičko zlostavljanje.“

Ne postoji jedinstvena definicija, no dr. White definira psihičko zlostavljanje kao ponašanje koje oduzima osjećaj sigurnosti, smanjuje samopoštovanje i ugrožava djetetovu autonomiju. Što to konkretno znači: primjerice prijetnja roditelja da će dati dijete u dom ili ga izbaciti iz kuće ako se ne bude ponašalo kako roditelji to žele, nazvati dijete "ništavilom" ili mu opetovano davati do znanja kako od njega nema nikakve koristi ili kazne koje ograničavaju djetetu kontakt s njegovim vršnjacima.

“Za Tila se prvenstveno radilo o sigurnosti i samopouzdanju, jer su mu roditelji prijetili da će ga izbaciti iz kuće, čak i kod najmanjih prepirki”, navodi dr. White.

Ne postoji precizan podatak koliko je djece u Njemačkoj pogođeno psihičkim zlostavljanjem. Stručnjaci sumnjaju da je broj neprijavljenih slučajeva velik. “Sram može navesti i počinitelja i žrtvu da trivijaliziraju ili potisnu događaje”, ističe dr. White. UNICEF, Dječji fond Ujedinjenih naroda, pretpostavlja da je jedno od troje djece u svijetu pogođeno psihičkim zlostavljanjem. Danas su emocionalno nasilje ili zanemarivanje djece najčešći oblik nasilja nad maloljetnicima.

Trend: povećava se psihičko zlostavljanje djece

Dr. White i njegov istraživački tim došli su do istog zaključka u studiji iz 2022. godine koju je financiralo Savezno ministarstvo obrazovanja i istraživanja Njemačke. Istraživanja su bila provedena i u godinama 2011. i 2017. Pritom je korištena identična metodologija pa su rezultati usporedivi. Ispitanici su davali podatke o svom djetinjstvu, primjerice koliko su ih često članovi obitelji nazivali "glupima", "lijenima" ili "ružnima". Korišteni upitnik također omogućuje klasifikaciju zlostavljanja na različite razine, mjerene na temelju učestalosti incidenata.

Prema rezultatima istraživanja iz 2011. godine gotovo 5 posto ispitanika pretrpjelo je umjerene do teške oblike emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu. Ta se brojka u 2017. godini povećala na 6,5 posto. Pritom je različit postotak za dječake i djevojčice. Udio dječaka koji su prolazili psihičko zlostavljanje u djetinjstvu bio je 4 posto, a djevojčica 9 posto. Uz to, među ispitanicima bilo je 12-13 posto onih koji su doživljavali manje teške slučajeve psihičkog zlostavljanja.

“Ako su roditelji pod stresom ili u krizi, nerijetko ispoljavaju verbalnu agresiju prema djeci”, kaže pedagoginja Huxoll-von Ahn. Mnogi od današnjih roditelja i sami su odgajani na autoritaran način i s verbalnim nasiljem. U trenucima preopterećenosti lako se mogu vratiti starim obrascima koje su ponijeli od kuće – čak i u slučaju da žele drugačije odgajati njihovu djecu nego što su oni bili odgajani.

“Može pomoći razmišljanje o vlastitom odgoju”, savjetuje psihoterapeut dr. Lars Otto White. Bolje razumijevanje sebe i poznavanje vlastitih bolnih točaka ponekad omogućuje drugačije reagiranje u teškim situacijama. "U suštini se radi o tome da sebi kao roditelju ne postavljate previsoke standarde", ističe dr. White. 

To nikako ne znači da roditelji koji postavljaju jasne granice i povisuju glas automatski emocionalno zlostavljaju njihovu djecu. “Ponašanje postaje psihičko zlostavljanje samo kada se događa kontinuirano i ne popravlja se”, objašnjava psiholog White. Na primjer, ako roditelji svoje dijete nazivaju "bezvrijednim" ili viču "Prestani plakati!" tijekom svađe i shvate da su pogriješili, obično pravovremenom isprikom mogu popraviti odnos i vratiti djetetovo povjerenje. No, ako se takve korekcije ne dogode ili ako su omalovažavanja ili prijetnje dio svakodnevice, dijete se više ne osjeća sigurnim. Psiha mu biva oštećena. U takvom slučaju stručnjaci govore o psihičkom zlostavljanju.

Posljedice psihičkog zlostavljanja

“Emocionalno zlostavljanje i fizičko nasilje često se događaju u isto vrijeme”, objašnjava dr. White. Stoga ih je teško preciznije razlučiti. Dr. White i njegov istraživački tim pokušali su to provesti u vlastitoj studiji. U opsežnim intervjuima ispitali su 778 djece i mladih u dobi od 3 do 16 godina. Pomoć u organizaciji intervjua pružili su, između ostalih, uredi za registraciju stanovnika i uredi za socijalnu skrb mladih u Münchenu i Leipzigu. Za oko 300 ispitanika već se od ranije znalo da su u nekom obliku bili maltretirani.

Također, njih gotovo 250 je prijavilo emocionalno nasilje. Pritom su imali ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje: mlađa su djeca primarno pokazivala "eksternalizirajuće" ponašanje poput agresivnosti, problema sa spavanjem, abnormalnih prehrambenih navika ili mokrenja. Istovremeno, djeca koja su bila zlostavljana, povlačila su se u sebe, te su pokazivala simptome tjeskobe, depresije i poremećaja prehrane. Dio njih tijekom godina razvio je posttraumatski stresni poremećaj. Do sličnih rezultata došli su i istraživači iz SAD-a i Velike Britanije 2023. godine.

Provedeno istraživanje u američkim školama na uzorku 1000 djece i njihovih roditelja pokazalo je kako oštre riječi dovode do depresije i problema u ponašanju. To se događa čak i uz roditelje koji su puni ljubavi i podrške za njihovu djecu. Vikanje na dijete "iz ljubavi" ili "za njegovo dobro" ne umanjuje štetne posljedice po mentalno zdravlje djece, izvješćuju istraživači.

Zanimljivo je kako psihičko zlostavljanje ostavlja i fizičke posljedice. Dr. White i njegovi kolege analizirali su hormon stresa (kortizol) pomoću uzoraka kose. Uzorci su prikupljeni od 500 djece u dobi od 3 do 16 godina. Iz analiziranih uzoraka razvidno je kako je kod emocionalno ili fizički zlostavljane djece razina kortizola bila ispod normalnih vrijednosti: “Tijelo na kronični stres odgovara iscrpljenošću, vjerojatno kako bi zaštitilo druge tjelesne sustave od trajno visokog lučenja kortizola”, objašnjava istraživački tim. 

Moguće posljedice psihičkog zlostavljanja: neurobiološke promjene koje se očituju povećanom agresivnošću, hiperaktivnošću ili anksioznošću, ali i povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti u odrasloj dobi.

Pravovremena terapija

Zbog svega navedenog važno je pravovremeno terapijski zbrinuti oboljelu djecu. Ako roditelji zadrže skrbništvo, prvi korak u radu s njima često je podizanje svijesti, kaže psihoterapeut White: "Moraju biti svjesni što prijetnja poput 'izbacit ću te van' može učiniti djetetu."

Tilovi roditelji otišli su korak dalje i javili se terapeutu. Dok su sjedili u ordinaciji dr. Whitea, znali su što ide po zlu - ali ne i kako riješiti problem. “Svo troje su zapeli”, kaže terapeut. “Radilo se o davanju nade.” Prije svega, bilo je važno prenijeti roditeljima da ne moraju svaku tešku situaciju sa svojim sinom savladati savršeno. 

Koncept „dovoljno dobrog roditeljstva“, koji je uveo britanski psihoanalitičar i pedijatar Donald W. Winnicott, naglašava da djeci nije potreban savršen roditelj, već onaj koji je autentičan, brižan i koji postupno prilagođava svoju prisutnost djetetovim razvojnim potrebama. Winnicott je ovaj termin skovao 1953. godine, a on se danas primjenjuje na svakog primarnog skrbnika djeteta.

Dr. White je Tiline roditelje pokušao naučiti kako nakon emocionalno nasilnih izjava pristupiti svom djetetu, priznati da su shrvani i obnoviti narušenu vezu. Onog trenutka kada su roditelji u tome uspjeli, šestogodišnjak je imao priliku shvatiti da nije problem u njemu te da svađa ne mora nužno značiti prekid veze s njegovim roditeljima.

Izvor: Spectrum.