Saharski pijesak posjećuje Europu, ali i amazonsku prašumu

Calima (ili Kalima) je meteorološki fenomen karakterističan za Kanarske otoke. Radi se o prodoru vrućeg, suhog zraka iz Sahare koji sa sobom donosi velike količine fine pustinjske prašine i pijeska preko Atlantskog oceana. Ovaj fenomen stvara gustu izmaglicu koja značajno smanjuje vidljivost, a nebo često poprima mliječno-bijelu ili žuto-narančastu boju.

Od sredine veljače 2026. došlo je do intenzivne Calime nad zapadnom Saharom i arhipelazima uz afričku obalu. Snažan istočni vjetar prenosi prašinu iz pustinje preko Atlantika, zamućujući tako zrak na Kanarskim otocima i Madeiri. Na to ukazuju i slike europskog satelita Copernicus. Zbog visoke razine zagađenja česticama, lokalne vlasti upozorile su stanovnike otoka da ne provode dugo vremena izvan zaštićenih zatvorenih prostora. Prve prognoze pokazuju kako bi dijelovi oblaka prašine mogli u narednom tjednu doći do europskog kontinenta.

Priču o saharskom pijesku za prestižni njemački znanstveni portal Spektrum donosi Daniel Lingenhöhl.

Inače, vremenski uvjeti na atlantskim otocima su obilježeni pasatima - stalni, postojani planetarni vjetrovi koji tijekom cijele godine pušu iz suptropskih pojaseva visokog tlaka prema ekvatorskom pojasu niskog tlaka. Relativno stalni pasati donose zračne mase sa sjeveroistoka i u različitoj mjeri određuju vrijeme na otocima. 

Kada pasati udaraju u planine kao na Tenerifima, privjetrinska strana je obično vlažna i blaga, dok je zavjetrinska strana uglavnom suha i topla. Međutim, povremeno se vremenske prilike mijenjaju i dominiraju vjetrovi s jugoistoka koji donose ne samo suhe i vruće zračne mase iz Sahare, već i ogromne količine prašine. Za vrijeme ekstremnih vremenskih prilika, zračni promet mora biti zaustavljen, a mnogi ljudi imaju nadražene dišne puteve. Takvi vremenski uvjeti znaju potrajati od samo nekoliko sati do cijelog dana.

Međutim, saharska prašina ne utječe samo na kvalitetu zraka, već ona donosi prijeko potrebne minerale i hranjive tvari u ekosustave Atlantika i amazonske prašume. Više od polovice prašine koja padne na Amazonu dolazi iz jedne male regije u Sahari: bazen Bodélé u Čadu. Iako, to područje čini tek 0,2 posto najveće pustinje na planeti Zemlji, ono je najobilniji svjetski izvor atmosferske prašine s prosječno 700.000 tona finog materijala izbačenog po olujnom danu. Bazen Bodélé odgovoran je za prijenos preko 50 milijuna tona mineralnih tvari godišnje do Amazone. Inače, same turbulencije su posebno aktivne tijekom zimskih i proljetnih mjeseci.

Pojava prašine u Čadu se obično završava kišom koja ispire aerosole iz zraka. To postaje vidljivo kroz crvenkasto-smeđe pruge na automobilima, krovnim prozorima ili rublju koje je ostavljeno vani.

Drugo izvorište pustinjske prašine, izazvalo je zabrinutost u Europi 2022. godine. Naime, veliki dio prašine u proljeću te godine došao je iz alžirske Sahare. U tom je području, točnije  u jugozapadnoj pokrajini Adrar, početkom 1960-ih održano nekoliko francuskih testiranja nuklearnog oružja iznad zemljine površine. Najmanje u jednom slučaju ispušteni su radioaktivni plin i prašina. Tomu valja pridodati ispuštanje ruskih i američkih nuklearnih bombi u Sahari. 

Neki od tih zaostalih radionuklida u proljeće 2022. godine dospjeli su vjetrom do Europe. Međutim, izmjerene razine zračenja bile su ispod granica koje je postavila Europska unija i stoga su trebale biti bezopasne za zdravlje Europljana.

Izvor: Spektrum.