Nova studija otkriva: Najglasnija ptica na svijetu mogla bi nadglasati rock koncert

Jačina glasanja ptica ovisi o nizu anatomskih, ekoloških, društvenih i fizikalnih čimbenika. Ptice su razvile različite mehanizme kako bi se njihov glas čuo na pravoj udaljenosti i u pravom trenutku. 

Mužjaci pjevaju znatno glasnije kada žele prenijeti poruku na velike udaljenosti kako bi otjerali konkurente ili privukli ženke. 

Kada uoče predatora, ptice ispuštaju kratke, oštre i često vrlo glasne krikove kako bi upozorile ostatak jata. 

Ptice su najglasnije rano ujutro. Znanstvena istraživanja pokazuju da se ptice bude u mraku zbog hormona (melatonina), a ranojutarnji glasni pjev služi i kao vokalno zagrijavanje glasnica nakon noćne tišine. Hladniji noćni i jutarnji zrak je gušći i manje turbulentan, što omogućuje zvuku da putuje dalje i zvuči čišće, pa ptice to koriste za maksimalan akustični domet. 

Ptice koje žive u gustim šumama često koriste glasnije ili niže tonove koji lakše prolaze kroz lišće i granje u usporedbi s pticama s otvorenih staništa.

Iako veći volumen pluća općenito omogućuje jači potisak zraka, veličina tijela ptice nije uvijek presudna za glasnoću. Neke male ptice pjevice, zahvaljujući iznimno brzim i snažnim mišićima sirinksa, mogu proizvesti nevjerojatno glasan zvuk koji nadmašuje glasanje mnogo većih ptica (poput nekih grabljivica).

Autor Elie Dolgin*, znanstveni novinar i urednik, u svom tekstu pod nazivom  The world’s loudest bird could drown out a rock concert objavljenom na uglednom znanstvenom portalu ScienceNews donosi nam rezultate najnovije studije o jačini glasanja ptica:

Golovrati zvonar je glasan. Vrlo, vrlo glasan.

Eksplozivan, metalan ljubavni zov snježnobijelog mužjaka – zdepaste ptice sa širokim kljunom i prepoznatljivom plavozelenom mrljom na grlu – može premašiti 130 decibela. 

To je glasnije od pneumatske bušilice ili mjesta u prvom redu na koncertu grupe Counting Crows.

Zbog toga ovaj stanovnik južnoameričkih šuma konkurira za titulu najglasnije ptice na svijetu.

Istraživači sada vjeruju da znaju kako ta ptica, kao i druge iznimno glasne vrste, proizvodi takve zvukove koji tresu bubnjiće.

Veća tijela i, osobito, širi kljunovi pomažu ovim pernatim „vrištavcima” da proizvode snažne zvukove, izvijestili su 29. rujna 2026. u uglednom časopisu Evolution bihevioralni ekolozi João Menezes i Jeff Podos sa Sveučilišta Massachusetts u Amherstu.

No, što je uopće potaknulo neke ptice da razviju takvu glasnoću, ostaje misterij. 

Istraživači su proučavali ponašanje pri parenju, gustoću naseljenosti staništa i sposobnost letenja, ali nisu pronašli objašnjenje koje bi vrijedilo za sve proučavane vrste. „Nismo uspjeli pronaći sveobuhvatan obrazac koji bi se primjenjivao na sve ptice općenito”, kaže Menezes.

Potraga za razumijevanjem tih zvučnih ekstrema započela je još 2019. godine. Tada su Podos i njegov kolega proglasili bijelu zvonaricu (*Procnias albus*) – amazonsku rođakinju gole zvonarice (*P. nudicollis*) – rekorderkom u snazi glasanja. Njezini su pozivi, jačine 125 decibela, u to vrijeme bili najglasniji ptičji zvukovi ikad izmjereni.

Osim same brojke koja privlači pozornost, to je otkriće potaknulo i šire pitanje: što čini neke ptice tako iznimno glasnima?

Na primjer, glasanje kanadske guske može dosegnuti jakost zvuka motorne pile (100 decibela), dok se kreštanje čvorka rijetko izdiže iznad razine buke perilice posuđa (70 decibela). Istovremeno, ornitolozi začuđujuće malo znaju o razlozima jakosti glasanja ptica. 

U nastavku Elie Dolgin* nam zorno opisuje način, opseg i rezultate najnovijeg istraživanja glasnoće ptica, a koje je objavljeno u prestižnom časopisu Evolution:

Iako znanstvenici desetljećima bilježe vrijeme i učestalost pjeva ptica, nadajući se da će dešifrirati njihove poruke, sama glasnoća ptičjih glasova ostala je uglavnom neistražena.

Kako bi proučio tu buku, Podos je u šume, močvare i na otvorena polja u okolici svog doma u zapadnom Massachusettsu nosio visokokvalitetni mjerač zvuka – kakav se koristi za praćenje razine buke u industrijskim pogonima – te laserski daljinomjer. Mjerio je glasanje svih ptica koje je uspio pronaći: grmuša, vrabaca, crvendaća i drugih.

Nakon što je zabilježio podatke za nekoliko desetaka vrsta, angažirao je Menezesa, tadašnjeg studenta poslijediplomskog studija koji se nedavno pridružio njegovu laboratoriju, kako bi pomogao Podosu pretvoriti zbirku prikupljenih podataka u širu evolucijsku analizu. Menezes je mjerio vokalizacije ptica diljem svoje domovine Brazila, od Atlantske šume u blizini São Paula do planina koje okružuju Rio de Janeiro i šire. Bilježio je sve, od tihog cvrkuta kolibrića vrste *Phaethornis squalidus* do prodornih krikova crvenonoge serijeme (*Cariama cristata*), čupave ptice iz travnatih područja.

Sveukupno su Menezes i Podos prikupili podatke o glasnoći glasanja za 123 vrste ptica, stvorivši pritom, kako tvrde, dosad najveći takav skup podataka.

Što je ptica bila masivnija, to je njezino glasanje u pravilu bilo glasnije. 

Isto je vrijedilo i za ptice sa širim kljunovima – riječ je o poveznici između anatomije i akustičkih svojstava koju biofizičar Gabriel Mindlin sa Sveučilišta u Buenos Airesu u Argentini smatra „razumnom i uvjerljivom”.

„Veće ptice imaju potencijal stvarati veće respiratorne tlakove i protoke zraka, dok morfološka obilježja, poput otvora kljuna, mogu utjecati na učinkovitost širenja akustične energije”, kaže Mindlin, koji proučava pjev ptica, ali nije sudjelovao u ovom istraživanju.

Međutim, razlog zbog kojeg je evolucija pojačala glasnoću tih ptičjih „megafona” ostaje još uvijek misterij.

Podaci o radu:

Autori: 

João C T Menezes, Jeffrey Podos

Izvorni naslov:

Evolutionary drivers of vocal amplitude in birds 

Godina publiciranja rada: 2026

Naziv časopisa: Evolution

Bibliografska baza: WOSSCI

Kvartil: Q1

Impact factor (2025): IF=3.0

Detaljnije o ovom radu može se vidjeti na poveznici:

https://doi.org/10.1093/evolut/qpag153

Izvori: Evolution; ScienceNews.

* Elie Dolgin je ugledni kanadsko-američki znanstveni novinar i urednik koji je specijaliziran za područja biomedicinskih istraživanja, genetike i razvoja lijekova. Čest je suradnik poznatog časopisa Science News, kao i drugih vodećih svjetskih publikacija. Prije nego što se posvetio novinarstvu, Dolgin je stekao diplomu (BSc) iz biologije na Sveučilištu McGill, a potom je doktorirao evolucijsku genetiku na Sveučilištu u Edinburghu, gdje je proučavao populacijsku genetiku nematoda (oblića). Radio je kao urednik vijesti za ugledne znanstvene medije kao što su STAT, Nature Medicine i The Scientist. Danas djeluje uglavnom kao slobodni novinar (freelancer). Osim za Science News, njegove opsežne reportaže i članci redovito izlaze u prestižnim svjetskim časopisima poput Nature, Science, The New York Times, New Scientist i IEEE Spectrum.