Tajni društveni život oceanskih divova: Novi dokazi sugeriraju da kitovi ne napuštaju svoje bolesne

Kljunasti kitovi (porodica Ziphiidae) općenito nisu izrazito društvene životinje i znatno se razlikuju od poznatijih, visoko socijalnih morskih sisavaca poput dobrih dupina ili orki. Zbog svog načina života i dubokomorskog staništa smatraju se jednom od najtajanstvenijih i najmanje istraženih skupina sisavaca na svijetu. Provode izuzetno malo vremena na površini i rone na ekstremnim dubinama (čak do 3000 metara) u potrazi za lignjama, što dodatno ograničava mogućnosti za složenu površinsku socijalizaciju kakvu vidimo kod drugih kitova.

Najnoviji nalazi potvrđuju da sjeverni kljunasti kitovi imaju snažnije društvene veze kada gladuju ili su bolesni. 

To je otkriće bilo iznenađujuće jer se kod sisavaca društvene veze često povezuju s boljim zdravljem. No, u teškim vremenima, ti se kitovi okupljaju i brinu o jedinkama kojima je potrebna pomoć.

Ta se teza podudara s opisima ponašanja kljunastih kitova koje su dali nekadašnji kitolovci. U izvještaju iz davne 1882. godine, David Gray, zapovjednik kitolovnog parobroda *Eclipse*, naveo je da je promatrao tisuće sjevernih kljunastih kitova te primijetio da pokazuju neobičnu reakciju na ozlijeđene jedinke. 

„Skupina nikada ne napušta ranjenog suputnika sve dok je on živ. Iz svih smjerova, na posve tajanstven način, pristižu kitovi prema onome kitu koji je ozlijeđen.”

Autorica, Jo Marchant*, znanstvena novinarka i urednica, u svom tekstu pod nazivom Bottlenose whales may look after each other when they’re sick objavljenom na uglednom znanstvenom portalu NewScientist donosi nam rezultate nove studije o korelaciji između društvenih veza kitova i njihova zdravlja.

Autorica* nas uvodi u tematiku iznoseći konstataciju kako je promatranja kljunastih kitova iznimno teško provesti: 

Sjeverni kljunasti kitovi žive u izoliranim dijelovima oceana i većinu vremena provode roneći duboko u potrazi za hranom. 

„Vidjeti i proučavati ovu neuhvatljivu vrstu nimalo nije lako”, kaže Olaf Meynecke sa Sveučilišta Griffith u Brisbaneu u Australiji.

U nastavku Jo Marchant* se fokusira na istraživanje kanadskih i američkih znanstvenika koji su proučavajući kljunaste kitove u trajanju od nekoliko desetljeća uspjeli doći do zapaženih i zanimljivih rezultata:

Hal Whitehead sa Sveučilišta Dalhousie u Halifaxu u Kanadi i njegovi kolege još od 1980-ih proučavaju lokalnu skupinu sjevernih kljunastih kitova. Ta se populacija zadržava iznad dubokog podmorskog kanjona, udaljenog dan i pol plovidbe od Halifaxa.

Istraživački tim je prikupio bazu podataka fotografija nastalih dok su životinje izranjale na površinu, a koja obuhvaća razdoblje od 37 godina. Na temelju oznaka na perajama moguće je razlikovati pojedine kitove, što pruža rijetku priliku za praćenje njihovih života tijekom nekoliko desetljeća, kaže član tima Sam Walmsley sa Sveučilišta Princeton u SAD-u.

Istraživači su bilježili izgled kitova – jesu li djelovali popunjeno ili mršavo – što je služilo kao pokazatelj njihova zdravstvenog stanja. U svakom pojedinom trenutku, oko 11 posto kitova bilo je ocijenjeno kao jedinke lošeg zdravstvenog stanja. Kako bi mapirali njihove društvene odnose, istraživači su na temelju fotografija bilježili s kojim se drugim jedinkama pojedini kitovi pojavljuju.

Walmsley je očekivao pozitivnu povezanost između društvenih veza i zdravlja, kakva je zabilježena kod mnogih sisavaca, od miševa do pavijana. 

„Ako je kit lošeg zdravstvenog stanja, možda se jednostavno mora usredotočiti na to da ulovi dovoljno lignji ili riba kako bi preživio”, kaže on, umjesto da troši energiju na druženje. No, pokazalo se da su bolesni kitovi zapravo imali više društvenih partnera nego što je to uobičajeno za tu vrstu te da su boravili u većim skupinama.

Razlozi za to nisu jasni. Možda bolesni kitovi češće traže društvo drugih jedinki, kaže Walmsley, ili se možda kitovi koji su već u većim skupinama moraju više natjecati za hranu. No, zanimljiva je mogućnost, navodi on, da „kitove privlače te jedinke u lošem stanju, možda zato što im pružaju neku vrstu dodatne potpore”.

Jo Marchant* zaključuje tekst naglašavajući dublje teorijske i praktične implikacije novih otkrića o ponašanju kljunastih kitova u okolnostima bolesti, stresa i drugih neprilika koje ih snalaze:

Pružanje skrbi uklapa se u ono što se opaža ili pretpostavlja i kod drugih morskih sisavaca, kaže Meynecke, iako je to ponekad teško dokazati. Grbavi kitovi, koje Meynecke proučava, nisu osobito društveni, ali dijele informacije o dostupnosti hrane i zajedno love u teškim vremenima, objašnjava. „Vidimo da si međusobno pomažu kada su pod stresom.”

Prema Walmsleyju, ovo otkriće također pomaže staviti ljudske odnose u širi kontekst, s obzirom na sve više dokaza o tome koliko društvena izolacija može biti štetna za naše zdravlje. 

„Smatram da preciznije razumijevanje povezanosti zdravlja i društvenosti kod različitih vrsta sisavaca pomaže u sagledavanju evolucijskih aspekata te pojave”, zaključuje ovaj znanstvenik.

Izvor: NewScientist.

* Jo Marchant je znanstvena novinarka u časopisu New Scientist i autorica bestselera Cure: A Journey into the Science of Mind Over Body. Prethodno je radila kao urednica u časopisima New Scientist i Nature. Njezini su članci objavljeni i u drugim uglednim svjetskim publikacijama, uključujući The New York Times i The Guardian. Za svoj je rad primila nekoliko nagrada, među kojima i nagradu Udruženja britanskih znanstvenih novinara (Association of British Science Writers), a dvaput se našla u užem izboru za nagradu Royal Society Science Book Prize. Doktorirala je genetiku na Sveučilištu u Londonu.