Istina o narcisima: Kako s njima izaći na kraj i mogu li se promijeniti?

Iako je narcistički poremećaj ličnosti rjeđi nego što se možda misli, psihološka istraživanja ukazuju na to da se može javiti u dva različita oblika, od kojih jedan možda nije dovoljno prepoznat i dijagnosticiran.

Autor David Robson*, znanstveni novinar i publicist, u svom tekstu pod nazivom  The truth about narcissists: How to handle them, and can they change? objavljenom na uglednom znanstvenom portalu NewScientist donosi nam zanimljivu analizu o tome kako u svakodnevnom životu izaći na kraj s narcisima.

Autor* otvara tematiku zanimljivim kratkim insertom iz vlastitog života:

Kad se osvrnem unatrag, znakovi su bili očiti: silna potreba za kontrolom, patološka sklonost pretjerivanju i gotovo komičan osjećaj nadmoći.

Član moje obitelji tvrdio je da o svemu zna više od bilo koga drugog, bez obzira na temu. Hvalio se da ima potencijala postati vrhunski učitelj, liječnik, pisac ili sportaš, a istovremeno se hvalisao svojom skromnošću. Svako neslaganje rezultiralo bi glasnim ispadima ili nasilnim izljevima bijesa.

Obiteljski prijatelji jedva su mogli povjerovati kad sam im to ispričao. „Kad nas susretne, djeluje kao oličenje šarma”, rekao je jedan od njih. Sve su to bile klasične značajke narcističkog poremećaja ličnosti (NPD) – stanja koje obilježava zanemarivanje tuđih osjećaja u kombinaciji s ekstremnim osjećajem vlastite važnosti, što se često očituje kroz zlostavljanje u međuljudskim odnosima. 

U to vrijeme, međutim, nisam mogao dokučiti razloge takvog ponašanja tog člana obitelji. Bilo je to prije nego što je rasprava o narcizmu dosegla današnju razinu društvene sveprisutnosti.

„Zapravo nismo imali odgovarajuću terminologiju u javnom diskursu – ta tema nije bila toliko prisutna kao danas”, kaže Sarah Davies, klinička psihologinja i autorica knjiga *Raised by Narcissists* i *How to Leave a Narcissist… For Good*. „Sjećam se da sam na Googleu pretraživala pojam ’narcisoidno zlostavljanje’ i dobila samo sedam rezultata.”

Veliki interes za narcisoidni poremećaj ličnosti podigao je razinu svijesti i omogućio ljudima koji su iskusili narcisoidno zlostavljanje da o tome govore koristeći odgovarajuće pojmove. No, to je popraćeno i širenjem dezinformacija, što može spriječiti osobe s tim poremećajem, kao i one koje su zbog njih patile, da dobiju potrebnu podršku.

U nastavku David Robson* posvećuje svoj tekst tražeći odgovore na pitanja: Što je narcisoidni poremećaj ličnosti? I može li se liječiti?:

Zanimanje čovječanstva za pretjerano divljenje samome sebi postoji još otkako je rimski pjesnik Ovidije popularizirao mitološkog Narcisa, kojeg su bogovi prokleli da se zaljubi u vlastiti odraz. Krajem 19. stoljeća pojam „narcisoidan” prvotno se odnosio na slučajeve pretjerane masturbacije. Do sredine 1920-ih taj je pojam počeo označavati općenitiji poremećaj ličnosti. No, prošlo je još pedeset godina prije nego što je narcistički poremećaj ličnosti uvršten u Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM)**.

Narcisoidni poremećaj ličnosti, prema definiciji iz priručnika DSM, karakteriziraju grandioznost, očajnička potreba za divljenjem i nedostatak empatije prema drugima. 

Osobe s ovim poremećajem često precjenjuju vlastite sposobnosti i preuveličavaju svoja postignuća. Napuhani ego prati osjećaj da im sve pripada. Potreba za pohvalama i stalnom pažnjom. Narcisi su također često zaokupljeni zavišću, ili silno zavide drugima ili su uvjereni da drugi zavide njima. Naposljetku – i možda najštetnije od svega – mnogi od njih manipuliraju drugima i iskorištavaju ih, ne mareći pritom previše za bol koju pritom uzrokuju. Posljedice mogu uključivati emocionalno i fizičko zlostavljanje.

„Nije svaki narcis zlostavljač”, kaže dr. Sarah Davies, ističući pritom da prepoznavanje narcisoidnog zlostavljanja može biti izazovno jer narcisi mogu biti vrlo vješti u manipulaciji i tehnici psihološkog izluđivanja. 

Narcisoidnost se također smatra jednom od sastavnica „mračne trijade”, skupa od triju osobina ličnosti koje mogu potaknuti bezosjećajno i okrutno ponašanje. Preostale dvije sastavnice su psihopatija, koju karakteriziraju impulzivnost i nedostatak empatije, te makijavelizam, za koji su tipični manipulativni i amoralni stavovi.

Formalna dijagnoza narcističnog poremećaja ličnosti (NPD) obično uključuje detaljan razgovor s liječnikom. Međutim, osoba s problematičnim osjećajem nadmoći može odbaciti samu pomisao da joj je potrebno liječenje, zbog čega je malo vjerojatno da će potražiti pomoć za problem za koji ne vjeruje da ga uopće ima. „Pravi narcis vjerovat će da su za sve probleme krivi drugi”, kaže dr. Davies.

Ovisno o načinu na koji se manifestira narcizam se može podijeliti u najmanje dva podtipa. Grandiozni, odnosno otvoreni narcisi, izvana djeluju samouvjerenije te su skloniji hvalisanju i isticanju vlastitih postignuća. 

Ranjivi, odnosno prikriveni narcisi, djeluju povučenije. U sebi se smatraju posebnima, no rjeđe se razmeću te umjesto toga mogu tražiti potvrdu i uvjeravanje od drugih.

„Ranjivi narcisi govore tiše, sramežljiviji su, krhkiji i djeluju kao da imaju niže samopouzdanje, pa takvu osobu na prvi pogled nikada ne biste smatrali izrazito narcisoidnom”, kaže Ava Green, forenzička psihologinja sa Sveučilišta City St George’s u Londonu. „No, kad ih bolje upoznate, vidite da se ispod te fasade ranjivosti kriju određene temeljne osobine: očekivanje posebnog tretmana, fantazije o vlastitoj veličini te iskorištavanje drugih ljudi.”

Slično tome, grandiozni narcis može izvana djelovati samouvjereno, kaže Green, „ali neprestano žudi za pažnjom drugih kako bi podigao ili regulirao vlastito samopouzdanje, stoga i kod njih uvijek postoji skrivena ranjivost”. U svojoj suštini, tvrdi ona, oni su isti – ranjivi su narcisi možda dosad prolazili ispod radara, no „ne bismo smjeli podcjenjivati štetu koju mogu nanijeti drugima”.

„Vrsta zlostavljanja ne razlikuje se između grandioznog i ranjivog podtipa. Sve ovisi o individualnim okolnostima”, kaže Green. 

U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM) znatno veći naglasak se stavlja na obrasce ponašanja karakteristične za grandiozni narcizam nego na one povezane s ranjivim narcizmom. 

To bi moglo predstavljati veći propust nego što se na prvi pogled čini: grandiozni oblici ponašanja češće se uočavaju kod muškaraca, dok su žene sklonije pokazivanju obilježja ranjivog narcizma. 

To bi moglo objasniti zašto su čak 75 posto osoba kojima je dijagnosticiran narcistički poremećaj ličnosti muškarci. Green i njezini kolege otkrili su da se ta prividna rodna razlika smanjuje kada se uzmu u obzir podtipovi. Naime, žene postižu više rezultate od muškaraca na ljestvici ranjivog narcizma. 

„Narcizam nije osobina vezana uz spol”, kaže Green. Ističe da se različiti podtipovi često podudaraju s kulturnim rodnim normama za muškarce i žene. Primjerice, može se činiti društveno prihvatljivijim da se muškarac bučno hvali svojim vještinama i sposobnostima, dok se od žene očekuje da se u javnosti ponaša pasivnije.

Na koncu, David Robson* zaključuje svoj tekst tražeći odgovor na pitanje kako postupiti u slučaju da smo žrtva zlostavljanja narcisa:

Ako ste žrtva narcističkog zlostavljanja ili ste to bili u prošlosti, dr. Davies preporučuje oslanjanje na podršku stručnjaka. „Terapija vam uistinu može pomoći da shvatite i posložite ono što ste proživjeli”, kaže ona. 

Iako narcisi slove kao osobe kod kojih je liječenje ili promjena ponašanja vrlo teška, neke studije slučaja upućuju na to da mogu pozitivno reagirati na terapiju razgovorom. 

Primjerice, 2024. godine istraživački tim predvođen dr. Igorom Weinbergom s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard objavio je rad o osam pacijenata podvrgnutih tretmanima poput psihodinamske terapije – koja pomaže u istraživanju utjecaja iskustava iz ranog djetinjstva – ili dijalektičke bihevioralne terapije, koja pomaže u upravljanju teškim emocijama.

Nakon razdoblja do pet godina, pacijenti više nisu zadovoljavali kriterije za kliničku dijagnozu narcističkog poremećaja ličnosti, a mnogi su izvijestili o pozitivnim životnim promjenama, poput pronalaska posla ili sklapanja braka.

Čini se da neki leopardi ipak mogu promijeniti svoje pjege – no tek treba vidjeti koliko je to često. Naime, pojedinac mora priznati vlastite nedostatke, što nije nimalo lako nekome tko vjeruje da ih uopće nema. Kao što sam i sam otkrio nakon desetljeća interakcije s članom obitelji, s narcisom se često ne može razumno razgovarati. 

U vlastitim očima oni ne mogu pogriješiti. A nama je znatno jednostavnije i lakše u životu bez njih, zaključuje David Robson*. 

Izvor: NewScientist.

* David Robson višestruko je nagrađivani autor tekstova o znanosti, specijaliziran za teme vezane uz ljudski mozak, tijelo i ponašanje. Nakon što je diplomirao matematiku na Sveučilištu u Cambridgeu, pet je godina radio kao urednik rubrike u časopisu New Scientist, a potom prešao na BBC Future, gdje je pet godina djelovao kao viši novinar. Njegovi su tekstovi objavljeni i u publikacijama kao što su The Guardian, The Atlantic, Aeon, Men’s Health i mnogim drugima.

** Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM) temeljni je priručnik koji izdaje Američka psihijatrijska udruga (APA) za dijagnosticiranje i klasifikaciju mentalnih poremećaja.