Izreka "Knjige su hladni, ali pouzdani prijatelji", autora čuvenog grčkog filozofa Sokrata, naglašava trajnu vrijednost znanja i mudrosti. Književnost je čarolija u rukama, neprocjenjivi prijatelj, moćan alat koji oblikuje um. Pruža utjehu i mijenja perspektivu življenja u korist boljeg svijeta.

Ona je višestruko nagrađivana kanadska književnica, urednica i prevoditeljica, hrvatsko-švicarskih korijena. Uz hrvatski jezik, govori nekoliko svjetskih jezika: engleski, francuski i španjolski jezik. Njezin rad i stvaralaštvo prepoznati su u brojnim prestižnim književnim nagradama i nominacijama. Najaktualnija je prva nagrada Kanade za najbolji prijevod (prijevod romana Nights Too Short to Dance s francuskog na engleski jezik).

O ljubavi prema knjizi, poeziji, čitanju, stvaralaštvu, rezultatima i budućnosti u ekskluzivnom intervjuu za portal Inova istraživanja govori Katia Grubišić: 

"Knjige nas otvaraju – nama samima, drugima, slojevitoj prošlosti i mogućoj budućnosti, snovima i strahovima. Dobra knjiga je čin maštovite velikodušnosti od strane autora, ali i od strane čitatelja. Čin pisanja i čitanja - taj dijalog, taj odnos razmjene - čini nas suosjećajnijima. Umjetnost nas čini boljim ljudima."

Završili ste francusku i englesku književnost na Sveučilištu New Brunswick (Fredericton), a 2006. godine ste magistrirala iz engleske književnosti na Concordia Sveučilištu u Montrealu. Od kuda Vaše zanimanje za književnost? Što Vas je bilo privuklo u svijet knjige, pisanja i prevođenja?

Poput mnogih pisaca, teško je identificirati poriv za pisanjem i porijeklo tog poriva: seže davno u prošlost i tako je duboko ukorijenjen... Gotovo otkad znam za sebe, svijet sam djelomično obrađivala kroz jezik i kroz slike. Imala sam tu sreću da sam odrastala u obitelji koja je cijenila knjige - vrlo sam rano postala strastveni čitač knjiga. Ne mislim da bilo koji pisac prije svega nije čitatelj. Kad bih iz nekog razloga morala odustati od toga, možda bih mogla preživjeti bez pisanja, ali ne i bez čitanja.

Zašto je, prema Vašem mišljenu, dobro pročitati neku dobru knjigu? Koje koristi to donosi ljudima, ali i društvu u cjelini?

Knjige nas otvaraju – nama samima, drugima, slojevitoj prošlosti i mogućoj budućnosti, snovima i strahovima. Dobra knjiga je čin maštovite velikodušnosti od strane autora, ali i od strane čitatelja. Čin pisanja i čitanja - taj dijalog, taj odnos razmjene - čini nas suosjećajnijima. Umjetnost nas čini boljim ljudima.

Po Vašem mišljenju i iskustvu da li kultura i podneblje u kojima ljudi žive utječu na to u kojoj mjeri ljudi čitaju knjige? 

Naša sredina ima dubok utjecaj na kulturnu proizvodnju i potrošnju, uključujući književnost. Vidimo to u zemljama koje su „potrošile“ svoje javne obrazovne sustave, na primjer, privilegirajući umjesto kulture navodno slobodno tržište, pohlepu i stjecanje. U nekim podnebljima može se vidjeti koliko pojam kulture postaje površan, dok umjetnost postaje elitna aktivnost i proizvod. Nasuprot tome možemo vidjeti ustrajnost umjetnosti i njezino ponovno rađanje. Nerijetko možemo svjedočiti kako su upravo slikarstvo, poezija i glazba prve manifestacije iscjeljenja, tugovanja i nade.

Čini se da prevladava stereotip kako ljudi u eri interneta i digitalizacije sve manje čitaju knjige. Je li to istina? Ili, možda ljudi samo mijenjaju navike čitanja pri čemu se preferira kratko, brže i digitalno čitanje? Kakvi su učinci interneta na svijet knjige? Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

S jedne strane, da: rasprostranjenost interneta smanjila je našu pozornost, tako da smo puno više naviknuti na vjeverice na ekranu nego na pažljivo opčinjenje koje čitanje jamči i nagrađuje. Međutim, čitanje knjige postalo je namjeran čin — neki bi čak mogli reći i čin otpora. A predviđanje nestanka tiskovina je po mom mišljenju vrlo preuranjeno: ljudi su se ipak masovno okrenuli knjigama tijekom pandemije. I, barem u Montrealu, u Kanadi, gdje živim, cvjetaju male neovisne knjižare s pomno odabranim izborom, ponekad otkačenim temama ili konceptom, popraćeni nizom književnih događaja.

Kako odabirete teme koje ćete pisati? Je li to stvar trenutne inspiracije, spontanosti, kreativnosti, suradnje s drugim piscima, planiranja? Ili, sve zajedno?

Imam beskrajan popis tema koje me privlače. Da živim dvadeset života, ne bih stigla sve obraditi. Što se tiče književnog prevođenja, sretna sam što sam u fazi svoje karijere u kojoj mi se nude izvanredne knjige izvanrednih pisaca. Često me njihove teme, čak ako mi nisu previše zanimljive, nauče puno toga.

Što je za Vas osobno Vaš najveći književni uspjeh? Je li to najnovija prva nagrada Kanade za najbolji prijevod romana Nights Too Short to Dance ili nagrada Cole Foundation Prize for Translation za prijevod kratkih priča Davida Clersona, To See Out the Night ili Vaša zbirka pjesama What if red ran out za koju ste dobila nagradu Gerald Lampert ili ? Ili, nešto drugo?

Nevjerojatno sam zahvalna na svakoj nagradi i nominaciji. Međutim, kolekcija nagrađivanja je prepuna: za svaku knjigu koja je ušla u izbor za nagradu postoji još desetak onih koje su mogle biti nagrađene, a u nekim slučajevima možda su i trebale biti. No, svojim najvećim uspjehom smatram to što sam vlastitim perom mogla zarađivati za život.

Kada ste nominirani za neku od prestižnih književnih nagrada i kad dobijete nagradu, što za Vas to osobno znači? Koliko Vas to emotivno ispunjava? Koliko Vam daje motiva za Vaš budući rad i stvaralaštvo? 

Nagrade su uvijek lijepo iznenađenje, zar ne? Ali to nije nešto na što se možete osloniti ili predvidjeti, niti biste trebali. Mislim da bi svi umjetnici htjeli raditi posao koji rade bez obzira na nagrade. Iskreno govoreći, najponiznije je imati saznanje kako je žiri kolega pisaca ili književnih prevoditelja uzeo vremena da tako pomno pročita i razmotri moj rad.

Na čemu ste trenutno najviše profesionalno angažirani?

Ovog mjeseca prevodim kratki esej spisateljice iz Quebeca Marie Sirois za časopis Yolk, sastavljam portfelj radova pjesnikinje Diane Régimbald za časopis za poeziju Arc, prevodim ulomak iz romana Palestinke iz Quebec-a Yare El-Ghadban za svoju kolumnu o književnom prevođenju u časopisu Maisonneuve... Puno malih stvari, ali i velikih stvari: dovršavam uređivanje Republic of Glass, moj prijevod izvanrednog romana Catherine Leroux o stambenoj krizi, koji će biti objavljen u ovoj godini. I trenutno je aktualan moj prijevod jedne od posljednjih knjiga Marie-Claire Blais, Zajedno uz more, bit će objavljen ovog mjeseca.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost, gdje se vidite za pet godina?

Uistinu uživam u književnom prevođenju - hrani me kreativno i suradnički, te rađa empatiju i poniznost - ali sve više se vraćam pisanju vlastitog originalnog djela.

Kako provodite Vaše slobodno vrijeme? Što Vas najviše opušta i zabavlja? 

Slobodno vrijeme? Što je to? Ha ha… Volim kuhati i putovati. (Tko ne!) Možda se sljedeće godine ponovno vratim u Hrvatsku! Ovogodišnja zima u Kanadi je sunčana i veoma hladna — -20°C, -30°C — tako da bih mogla ići na klizanje gotovo svaki dan.

Za kraj ovoga intervju kakvu biste poruku poslali mladim generacijama, naročito onima koji se odluče za književno stvaralaštvo?

Usporite i uživajte u svemu. Umjetnost je važna; književnost je važna - više nego što mislite. Dostojevski je imao pravo: “Красота спасёт мир. (Ljepota će spasiti svijet).” A ako ne može, možda nas barem ljepota može spasiti od toga koliko se svijet trenutno čini teškim, za mnoge…

ORIGINAL INTERVIEW IN ENGLISH :

The saying "Books are cold but reliable friends", written by the famous Greek philosopher Socrates, emphasizes the lasting value of knowledge and wisdom. Literature is magic in a reader’s hands, a priceless friend, and a powerful tool that shapes the mind. It provides comfort and changes the perspective of living in favour of a better world

She is a multiple award-winning Canadian writer, editor, and translator. She is of Croatian and Swiss descent. In addition to Croatian, she speaks several world languages: English, French, and Spanish. Her work and creative output have been recognized with numerous prestigious literary awards and nominations, the most recent of which was the 2024 Governor General’s Literary Award for Translation (for her translation of the novel Nights Too Short to Dance, by Marie-Claire Blais from French to English).

The Inova istraživanja portal spoke with Katia Grubisic in an exclusive interview about the love of books, poetry, reading, literary creation, results and the future.

You graduated with degrees in French and English literature from the University of New Brunswick (Fredericton), and in 2006 you received a master’s degree in English literature from Concordia University in Montreal. Where did your interest in literature come from? What attracted you to the world of books, writing and translation?

Like many writers, the impulse to write, and the origin of that impulse, is hard to identify: it goes back a long time, and it’s so deeply embedded… Almost as long as I can remember, I’ve processed the world in part through language and through images. I was lucky to grow up in a family that valued books — I was a voracious reader very early on. I don’t think any writer isn’t a reader first. If I had to give it up for some reason, I could maybe survive without writing, but not without reading.

Why do you think it is good to read a good book? What benefits does it bring to people, and also to society as a whole?

Books open us up — to ourselves, to others, to the multiple pasts and the possible futures, to dreams and fears. A good book is an act of imaginative generosity on the part of the author, and on the part of the reader. The act of writing and reading — that dialogue, that relationship of exchange — makes us more compassionate. Art makes us better humans. 

In your opinion and experience, does the culture and climate in which people live affect how much people read books?

Our milieu has a profound effect on cultural production and consumption, including literature. We see it in countries that have eviscerated their public education systems, for instance, privileging instead the supposedly free market, and greed and acquisition, in how superficial the notion of culture becomes and in the shift to art being seen as an elite activity and product. At the opposite end of the scale, we see it the persistence of art and then its rebirth in the wake of war, how painting, poetry, and music are often the first manifestations of healing, grieving, and hope.

It seems that the prevailing stereotype is that people read books less and less in the era of the internet and digitization. Is that true? Or, maybe people are just changing their reading habits in favor of shorter, faster and digital reading? What are the effects of the internet on the world of books? What is your opinion about it?

On the one hand, yes: the prevalence of the internet has decreased our attention spans, so that we are much more accustomed to squirrelling on a screen than to the attentive thrall that reading warrants and rewards. However, reading a book has become a deliberate act — some might even say, an act of resistance. And predicting the demise of print is very premature, in my opinion: people turned to books en masse during the pandemic, after all. And, at least in Montreal, Canada, where I live, small independent bookstores with carefully curated selections, sometimes whimsical themes or concept, and a flurry of literary events, are booming.

How do you choose the topics you write about? Is it a matter of momentary inspiration, spontaneity, creativity, collaboration with other writers, planning? All of that together?

I have an endless list of topics I’m drawn to; if I lived twenty lifetimes, I wouldn’t begin to make a dent. In terms of literary translation, I’m lucky to be at a point in my career where I’m offered extraordinary books by extraordinary writers. Often their subjects, if they are not already of interest to me, end up teaching me a great deal.

What is your greatest literary success for you personally? Is it your recent prize for best translation of the novel Nights Too Short to Dance, or the collection of poems What if red ran out, for which you won the Gerald Lampert Award? Something else?

I’m tremendously grateful for the recognition. However, prize culture is fraught: for every book that is shortlisted for a prize, there are a dozen more that could have been, and in some case maybe should have been. I consider my greatest success to have been able to earn my living mostly by my pen.

When you are nominated for one of the prestigious literary awards and when you receive the award, what does it mean for you personally? How much does it fill you emotionally? How much motivation does it give you for your future work and creativity?

Awards are always a nice surprise, aren’t they. But it’s not something you can rely on or anticipate, nor should you. I think all artists would want to do the work they do regardless of prizes. Honestly, the most humbling thing is knowing that a jury of fellow writers or literary translators took the time to read and consider my work so closely.

What are you currently professionally engaged in?

This month, I’m translating a short essay by the Quebec writer Marie Sirois for Yolk magazine, I’m putting together a portfolio of work by the poet Diane Régimbald for Arc poetry magazine, I’m translating an excerpt of a novel by the Palestinian-Québécoise Yara El-Ghadban for my literary translation column in Maisonneuve magazine… Lots of little things, and big things too: I’m finishing edits on Republic of Glass, my translation of Catherine Leroux’s remarkable novel about the housing crisis, which will be out later this year. And my translation of one of Marie-Claire Blais’s last books, Together by the Sea, will be published this month.

What are your plans? Where do you see yourself in five years?

I really enjoy literary translation — it feeds me creatively and collaboratively, and it breeds empathy and humility — but increasingly, I’m moving back toward writing my own original work.

How do you spend your free time? What relaxes and amuses you the most?

Free time? What’s that? Ha ha… I like baking, and travelling. (Who doesn’t!) Maybe I will come back to Croatia again next year! For the moment, it’s been sunny and very cold here this winter — -20°C, -30°C — and I’ve been able to go ice skating almost every day. 

At the end of this interview, what would you say to the younger generations, especially those who decide to write novels or poetry, or to translate?

Slow down and enjoy the process, all of it. Art matters; literature matters — more than you think. Dostoevsky had it right: “Красота спасёт мир.” And if it can’t, maybe beauty can at least save us from how hard the world seems right now, for so many…