Psi osjećaju potrebu pridružiti se pjevanju i glazbi

Jesu li psi muzikalni? Mogu li pjevati? Psiholog dr. Aniruddh Patel sa Sveučilišta Tufts u Massachusettsu i njegov istraživački tim pokušali su odgovoriti na ta pitanja veoma zanimljivim novim istraživanjem, u kojem se pokazuje da neke pseće dive doista percipiraju glazbene note i u skladu s njima prilagođavaju svoje vokale.

Istraživači su bili inspirirani opisima zavijanja vukova u čoporu. “Zavijanje ima neke sličnosti s ljudskim pjevanjem, jer je riječ o dugotrajnoj vokalizaciji”, ističe dr. Patel. 

Promatranja iz divljine pokazuju kako svaki pojedini vuk pokušava pogoditi drugačiji ton. Rezultat zavijanja vukova je neskladan zbor koji bi mogao stvoriti iluziju mnogo veće grupe, što bi pomoglo u zastrašivanju potencijalnih grabežljivaca. "I tako su neki biolozi za vukove postavili teoriju da su oni zapravo svjesno mijenjali visinu tona kod zavijanja", kaže on.

To je, naravno, veoma teško eksperimentalno testirati. Stoga su se dr. Patel i njegov istraživački tim okrenuli prema kućnim ljubimcima. Zamolili su nekolicinu vlasnika pasa da snime harmonije svojih pasa na pjesmu koju osobno preferiraju – prvo u izvornom tonalitetu, a zatim u verzijama koje su transponirane tri polutona iznad i tri polutona ispod – da vide kako će psi reagirati na promjenu visine tona.

Istraživači su svoje analize usredotočili na dvije drevne pasmine – samojede i shiba inu – za koje se smatra da su srodnije svojim precima vukovima nego moderne pasmine. Kako bi se povećala statistička pouzdanost analize, svaki je pas morao proizvesti najmanje 30 zavijanja, svaki u trajanju od najmanje 1 sekunde, za svaku od transponiranih verzija glazbe.

Sva četiri proučavana samojeda pokazala su određenu osjetljivost na visine tonova. Pritom su dosljedno prilagođavali svoje vokale novom tonalitetu.

"Psi svojim glasom pokušavaju imati neki odnos s onim što čuju", kaže dr. Patel. 

Nasuprot tome, činilo se da su dvojica shiba inua gluha. "Moguće je da postoje neke genetske varijacije unutar starih pasmina, zbog čega su neki skloniji zavijanju", sumnja dr. Patel. Istovremeno ističe kako je u većem uzorku moguće pronaći više muzikalnosti i kod te pasmine.

Otkrića o odnosu pasa i glazbe mogla bi ponuditi nove uvide o podrijetlu ljudske glazbe. Neki teoretičari tvrde kako je pjevanje evoluiralo iz fine motoričke kontrole koja dolazi s govorom, što nam omogućuje da oponašamo složene zvukove. 

Ali činjenica da psi mogu kontrolirati visinu glasa bez ikakvih drugih oblika vokalnog učenja sugerira da jezik nije bio nužna prethodnica pjevanja. “Moguće je da naša sposobnost koordinacije visine zvuka dok pjevamo ima vrlo drevne evolucijske korijene i da nije samo nusprodukt naše sposobnosti da oponašamo složene zvukove”, navodi dr. Patel.

Drugo je pitanje zašto psi osjećaju potrebu pridružiti se pjevanju i glazbi. "Iz videa kojeg smo analizirali, čini se da su psi zaista zaokupljeni glazbom", ističe dr. Patel. Nisu samo gledali u svog vlasnika, da bi dobili nagradu, već su pozorno gledali u daljinu. "Glazba im stvara želju da joj se na neki način pridruže."

Podaci o radu:

Autori: 

Aniruddh D. Patel, Joanna Strogatz, Stacy Jo, Sophie Barton, Oliver Hollo, Eliza Kallfelz, 

Isain Zapata, Erin Hecht

Izvorni naslov:  An ancient dog breed regulates pitch when howling with music

Godina publiciranja rada: 2026

Naziv časopisa: Current Biology

Bibliografska baza: WOSSCI

Kvartil: Q1

Impact factor (2025): IF=7.5

Detaljnije o ovom radu može se vidjeti na poveznici:

DOI: DOI: 10.1016/j.cub.2025.12.002

Izvori: Current Biology; NewScientist.