Rezultati novog istraživanja: Životni vijek ovisi o genetici znatno više nego što se mislilo

Nasljednost je važna za životni vijek jer određuje osnovnu otpornost na bolesti i biološki ritam starenja. O tome koliko točno genetika utječe na životni vijek postoje značajna razmimoilaženja među znanstvenicima. Najnovije istraživanje objavljeno u prestižnom znanstvenom časopisu Science sugerira da genetika u prosjeku određuje oko 50 posto životnog vijeka pojedinca. To je više nego dvostruko u odnosu na procjene dobivene u ranijim istraživanjima.

Istraživanja blizanaca ključna su za razumijevanje učinaka nasljednosti na životni vijek, jer omogućuju znanstvenicima da precizno razdvoje utjecaj genetike (nasljednosti) od utjecaja vanjskih čimbenika (stil života, tjelovježba, okoliš, prehrana). 

Jednojajčani blizanci dijele 100 posto svog genetskog koda. Dvojajčani blizanci dijele u prosjeku 50 posto gena. Ako genetika snažno utječe na životni vijek, jednojajčani blizanci umirat će u sličnijoj dobi nego dvojajčani. 

Do najnovijih rezultata učinaka nasljednosti na životni vijek znanstvenici su došli primjenom matematičkog modela koji omogućuje da se vanjski uzroci smrti poput nesreće ili infekcije isključe iz modela procjene.

Autorica  Victoria Atkinson*, znanstvena novinarka, u svom tekstu pod nazivom Lifespan may be 50% heritable, study suggests objavljenom na uglednom znanstvenom portalu Live Science predstavlja nam rezultate najnovijeg istraživanja o učincima genetike na životni vijek ljudi:

Istraživači su proučavali povezanost životnog vijeka i genetike kod pojedinačnih parova blizanaca. Nakon toga su uspoređivali podudarnost tih pokazatelja među brojnim parovima. 

„Ako je neko svojstvo uvelike genetski uvjetovano, tada će korelacija kod jednojajčanih blizanaca biti znatno viša nego kod dvojajčanih blizanaca”, objašnjava koautor studije dr. Joris Deelen, genetičar sa Sveučilišta Leiden u Nizozemskoj.

Prethodne studije koje su se bavile učincima genetike na životni vijek procjenjivale su kako nasljednost  pridonosi životnom vijeku između 6 i 25 posto, što je upućivalo na to da genetika ima ograničen utjecaj na duljinu našeg života. 

Valja istaknuti kako su te procjene znatno niže od onih za druga složena ljudska svojstva, poput psihijatrijskih poremećaja. 

Također, učinak nasljednosti na duljinu životnog vijeka kod drugih sisavaca procjenjuje se na oko 50 posto.

Međutim, promatranja obitelji s dugovječnim članovima te genetski rizik povezan s bolestima karakterističnima za stariju životnu dob, poput srčanih bolesti, naveli su dr. Deelena i njegov istraživački tim na tezu da genetski čimbenici vjerojatno imaju znatno veći učinak na dugovječnost ljudi nego što se to prije mislilo.

U nastavku, autorica* nas upoznaje s ograničenjima u provedbi istraživanja, ali i činjenici da je znanstveni tim predvođen dr. Deelenom uspio doskočiti svim poteškoćama i doći do novih znanstvenih otkrića u području učinaka nasljednosti na životni  vijek ljudi:

Poteškoća u istraživanjima proizlazi iz potrebe  razdvajanja uzroka smrti s izraženom genetskom komponentom – poput rizika od bolesti povezanih sa starenjem ili brzine fizičkog propadanja – od vanjskih čimbenika, kao što su nesreće i infekcije. 

Dr. Deelen ističe kako granica između genetskih i vanjskih čimbenika nije uvijek jasno povučena. 

„U prethodnim istraživanjima znanstvenici su prilikom proučavanja čimbenika životnog vijeka koristili podatke o smrtnosti od svih uzroka. Pritom se analizirala samo dob u kojoj su ljudi umrli, neovisno o stvarnim uzrocima smrti. Primarni razlog je što podaci o uzrocima smrti u statističkim evidencijama često nedostaju", kaže dr. Luke Pilling, genetičar sa Sveučilišta u Exeteru u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji nije bio uključen u ovo najnovije istraživanje učinaka genetike na životni vijek. 

Istraživački tim predvođen dr. Deelenom – kojeg su činili genetičari, liječnici i statističari – osmislio je model kojim se matematički uzimaju u obzir ti vanjski čimbenici, čak i u slučajevima kada podaci o uzroku smrti nisu bili dostupni. 

Tim je u model unio podatke iz skupina blizanaca u Švedskoj, Danskoj i SAD-u. Svaka analiza je pokazala da nasljednost pridonosi životnom vijeku oko 50 posto. Skupovi podataka obuhvaćali su osobe koje su rođene u razdoblju 1870.-1935.

„Također su proučili podatke o švedskim blizancima rođenima između 1900. i 1935. godine, što im je omogućilo vrlo zanimljivu analizu raščlanjenu po desetljećima", kaže Pilling. „Budući da su blizanci rođeni 1900. godine bili izloženi infekcijama na znatno drukčiji način od onih rođenih tridesetih godina, smrtnost uzrokovana vanjskim čimbenicima tijekom tog se razdoblja smanjivala.“

Ipak, kao i svaka istraživačka metodologija, i ovaj novi model ima svoja ograničenja. „Najbolji bi scenarij bio imati podatke kod kojih je poznat stvarni uzrok smrti”, ističe Deelen. „No, takvi podaci jednostavno ne postoje.”

Osim toga, model je zasad testiran prvenstveno na osobama sjevernoeuropskog podrijetla.

Time se otvara pitanje „jesu li dobiveni rezultati specifični samo za nordijske zemlje ili se sličan rezultat dobiva i u drugim dijelovima svijeta?”

Na koncu Victoria Atkinson* zaključuje svoj tekst iznoseći praktične implikacije provedenog istraživanja:

Poboljšanje vođenja evidencija o uzrocima smrti ljudi moglo bi znanstvenicima u budućnosti omogućiti da dođu do još preciznijih nalaza o učincima genetike na životni vijek. 

No, što ti rezultati zasad znače za medicinu?

„Ako razumijemo biološke mehanizme koji ljudima omogućuju dulji i zdraviji život, možda ćemo moći osmisliti intervencije kojima ćemo potaknuti te procese i produljiti razdoblje života provedeno u dobrom zdravlju”, kaže dr. Pilling. 

Istovremeno, važno je napomenuti kako procjena učinka nasljednosti na životni vijek u iznosu od 50 posto ne jamči dug život niti predodređuje kratak život, zaključuje dr. Deelen.

Uz genetiku, ne treba zaboraviti niti ostale, vanjske čimbenike koji itekako mogu pridonijeti životnoj dobi poput stila života, tjelovježbe, prehrane i okoliša.

Podaci o radu:

Autori: 

Ben Shenhar, Glen Pridham, Thaís Lopes De Oliveira, Naveh Raz, Yifan Yang, Joris Deelen, Sara Hägg, Uri Alon 

Izvorni naslov: 

Heritability of intrinsic human life span is about 50% when confounding factors are addressed

Godina publiciranja rada: 2026

Naziv časopisa: Science 

Bibliografska baza: WOSSCI

Kvartil: Q1

Impact factor (2025): IF=47.3

Detaljnije o ovom radu može se vidjeti na poveznici:

https://doi.org/10.1126/science.adz1187

Izvori: Science; Live science.

* Victoria Atkinson je znanstvena novinarka specijalizirana za kemiju i njezine dodirne točke s prirodnim i ljudskim svijetom. Trenutačno živi i radi u Yorku (Ujedinjeno Kraljevstvo). Prethodno je radila na razvoju znanstvenih sadržaja na Sveučilištu u Oxfordu te kao članica uredničkog tima časopisa Chemistry World. Otkako djeluje kao samostalna novinarka, Victoria je proširila područje svog interesa na razne znanstvene teme te surađuje s publikacijama i organizacijama kao što su Chemistry Review, Neon Squid Publishing i Open University. Doktorirala je organsku kemiju na Sveučilištu u Oxfordu.