Tko su ljudi koji žive u potpunoj izolaciji na planeti Zemlji?

Autohtoni narodi etničke su skupine koje su izvorni stanovnici određenoga područja, a na njemu su živjeli prije dolaska doseljenika, kolonizatora ili stvaranja modernih državnih granica. Procjenjuje se da diljem svijeta živi više od 476 milijuna pripadnika autohtonih zajednica, što čini oko 6 posto ukupne svjetske populacije. Naseljavaju područja u više od 90 država. Iako su kulturno, jezično i geografski iznimno različiti, većina ovih naroda dijeli duboku duhovnu, kulturnu i ekonomsku povezanost sa svojom zemljom i prirodnim resursima.

Posebna skupina unutar autohtonih zajednica su nekontaktirani narodi. Oni žive u potpunoj izolaciji, pretežito u amazonskoj prašumi i na Andamanskim otocima. Iznimno su osjetljivi na upade na njihov teritorij.

Nekontaktirani narodi žive u potpunoj izolaciji od globalne civilizacije. Nemaju nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Malo je naroda na Zemlji koji su dosad izbjegli bilo kakav kontakt sa civilizacijom.

Otkrivanje mnoštva plemena i naroda izvan Starog svijeta počelo je otkrićem Amerike 1492. godine. Do tridesetih godina 20. stoljeća u gotovo sve kutke planeta Zemlje zašla je zapadna civilizacija. 

Autohtoni aktivisti za domorodačka prava traže da se preostale izolirane zajednice ostavi na miru, jer bi kontakt kršio njihovo pravo na samoodređenje i vodio zamiranju njihove kulture. 

Većina preostalih kamenodobnih domorodaca nalazi se u gusto šumovitim područjima Južne Amerike (Amazona), Nove Gvineje i Indije. Znanje o navedenim zajednicama dolazi iz rijetkih, često nasilnih susreta ili zračnih snimki. Izoliranim plemenima može nedostajati imunitet na bolesti zapadnjaka, tako da kontakt može biti smrtonosan za cijele narode.

Autorica Emma Bryce*, znanstvena novinarka, u svom tekstu pod nazivom Who are the least-contacted people on Earth? objavljenom na uglednom znanstvenom portalu Live Science donosi nam zanimljivu analizu autohtonih zajednica koje žive izolirane od ostatka svijeta:

Na našem planetu živi na tisuće ljudi koji su gotovo potpuno izolirani od ostatka svijeta.

Procjenjuje se da postoji najmanje 196 „nekontaktiranih” domorodačkih skupina širom svijeta. Te skupine najvećim dijelom obitavaju u deset zemalja Južne Amerike, Azije i pacifičke regije, uključujući Brazil, Indoneziju i Indiju. 

Žive u raznolikim okruženjima – od otoka i pustinja do šumovitih pograničnih područja sliva Amazone. 

Domorodačke skupine su dosada imale različite razine kontakta s vanjskim svijetom. 

Dok neke imaju tek povremene susrete sa susjednim domorodačkim narodima, druge češće dolaze u dodir s došljacima – ponekad i protiv svoje volje – zbog aktivnosti naftne industrije, sječe šuma, poljoprivrede i rudarstva, koje sve više zadiru u njihova područja.

Nakon iznošenja okvirnih podataka o nekontaktiranim zajednicama, Emma Bryce* otvara svoj članak ključnim pitanjem koji se može shvatiti kao svojevrsni lajtmotiv njezina pisanja: tko su najizoliraniji ljudi na Zemlji? Za početak autorica* se posvećuje općeprihvaćenom metodološkom okviru pojmovnog određenja tih zajednica:

Iako je na to pitanje teško odgovoriti, postoje određene skupine koje bi se mogle svrstati među one s „najmanje kontakata”, navode eksperti za časopis Live Science.

Ne postoje stroge definicije onoga što neku skupinu čini „skupinom bez kontakata”. 

Ujedinjeni narodi napominju da se opisi takvih skupina ljudi mogu razlikovati. Pritom se u taj opis uključuju izrazi poput „slobodni narodi, narodi bez kontakata, skriveni ili nevidljivi narodi, narodi u dobrovoljnoj izolaciji” i slično. 

Dr. Hal Russell, ekspert za područje Azije i Pacifika pri nevladinoj organizaciji Survival International, navodi: „Narode bez kontakata definiramo kao domorodačke narode koji uglavnom izbjegavaju kontakt s ljudima izvan svoje zajednice. Pritom s ljudima izvan svoje zajednice nemaju trajne odnose, čak i ako su svjesni postojanja vanjskog svijeta.”

Ono što je svim tim skupinama zajedničko jest činjenica da aktivno izbjegavaju kontakt s drugim kulturama ili ga nastoje ograničiti kako bi očuvale svoj jedinstven način života.

U nastavku Emma Bryce* nas upoznaje s konkretnim autohtonim zajednicama koje žive u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta. Pritom kao jedan od vodećih razloga njihove izolacije navodi - „ne žele da ih se uznemirava“:

Jedna takva skupina su autohtoni otočani poznati kao Sentinelci, koji žive na otoku North Sentinel, dijelu indijskog otočja Andaman i Nicobar u Bengalskom zaljevu. Ta je skupina toliko slabo poznata da antropolozi čak nisu sigurni kako sami sebe nazivaju. Ime su dobili po otoku površine oko 60 četvornih kilometara na kojem žive.

Prema organizaciji Survival International, vjeruje se da Sentinelci žive na Andamanskim otocima već 55.000 godina te da su izravni potomci prvih ljudi koji su se iselili iz Afrike. 

Danas Sentinelci žive kao lovci-sakupljači i ribari uz obalu koristeći se vitkim, ručno izrađenim kanuima. 

Survival International procjenjuje da skupina broji između 50 i 150 pripadnika. Zbog nemogućnosti pristupa gotovo ih je nemoguće prebrojiti tako da njihov točan broj ostaje zasad nepoznat.

Osim izoliranosti otoka, uspostavljanje kontakta dodatno otežava činjenica što ga domorodačke skupine odbijaju. Poznato je da pripadnici domorodačkih zajednica pucaju na plovila koja se približavaju i helikoptere koji lebde iznad njih.

„Kada odapnu strijele, oni zapravo komuniciraju”, navodi za Live Science Simron Singh, profesor na Sveučilištu Waterloo u Ontariju, stručnjak za otočne ekosustave te narode Andamanskih i Nikobarskih otoka. „Time poručuju da ne žele da ih se uznemirava.”

Tek je nekolicina stranaca ikada kročila na otok North Sentinel, a indijski zakon sada zabranjuje kretanje u radijusu od 3 milje (5 km) oko otoka radi zaštite obiju strana. Stanovnici otoka osjetljivi su na bolesti koje donose stranci. Istovremeno, posjetiteljima prijeti opasnost od napada. Pripadnici naroda Sentinelese usmrtili su dosada najmanje troje ljudi, uključujući misionara Johna Allena Chaua, koji je 2018. godine ilegalno otputovao na otok.

U daljem tekstu autorica* nam donosi vrijedne informacije satkane u rezultatima istraživanja pojedinih antropologa:

Organizacija Survival International procjenjuje da 95 posto „nekontaktiranih” i „izoliranih” naroda živi u slivu Amazone. 

Za takve se skupine u tim područjima češće koristi izraz „narodi u dobrovoljnoj izolaciji”, prema riječima Beatriz Huertas, antropologinje, neovisne istraživačice i posebne savjetnice za politiku vezanu uz izolirane narode pri organizaciji Rainforest Foundation Norway.

Dr. Beatriz Huertas se posebno bavi istraživanjima naroda Kakataibo. 

Riječ je o šumskom narodu iz sliva rijeke Aguaytía, dijela Amazone u središnjem Peruu. S pripadnicima naroda Kakataibo vrlo se rijetko susreću čak i drugi domorodački narodi. Štoviše, oni su „toliko odlučni u tome da ih se ne pronađe da brišu svoje tragove na zemlji”, navodi dr. Huertas. Stoga su informacije o njima veoma oskudne.

„Znamo da je ta izolacija zaštitna strategija koju su usvojili pripadnici naroda Kakataibo". Njihovo postupanje proizlazi iz činjenice da su imali negativna iskustva prilikom kontakta s vanjskim svijetom, objašnjava dr. Huertas.

Organizacija Survival International ističe i druge skupine u toj regiji koje žive u visokom stupnju izolacije, uključujući nomadsku domorodačku skupinu Kawahiva. Ta je skupina toliko uspješno izbjegavala kontakt da je poznata tek na temelju slučajnih susreta i jedne video snimke, a kao zasebna skupina priznata je tek 1999. godine. 

Nije neuobičajeno da postoji "malo podataka ili dokumentacije o skupini s kojom nije uspostavljen kontakt. Štoviše, vjerojatno postoje mnoge takve skupine o kojima ne postoji nikakva dokumentacija", kaže dr. Hal Russell.

Još jedna istaknuta skupina koja živi u iznimnoj izolaciji jest narod Mashco Piro iz zabačenih peruanskih šuma. Smatra se da oni čine najveću skupinu naroda bez kontakta s vanjskim svijetom, s populacijom od oko 750 pripadnika. 

Neki pripadnici te skupine potomci su ljudi koji su u 19. stoljeću bili porobljeni i prisiljeni raditi na plantažama kaučuka u Amazoniji. No, pobjegli su dublje u šumu. Otad su ostali živjeti u šumi, izbjegavajući bilo kakav kontakt s civilizacijom.

Na koncu, Emma Bryce* skreće pozornost na pogrešne predodžbe o izoliranim narodima:

Povijest kontakata – čak i onih najizoliranijih naroda na Zemlji – pokazuje da je izraz „narod bez kontakta” (ili „nekontaktirani narod”) zavaravajući, ističe dr. Huertas. 

Naime, takvi izrazi potiču pogrešne i beskorisne predodžbe da su te skupine „zaglavile u kamenom dobu”. „U društvenim znanostima znamo da nijedan narod ne ostaje potpuno izoliran od zbivanja u svojoj okolini te da, stoga, nijedan narod nije ostao zaglavljen u nekom povijesnom vremenu.”

Još jedna česta zabluda jest da bi se te skupine željele povezati s vanjskim svijetom kada bi znale više o njegovim prednostima, kaže dr. Singh. 

On je radio s narodom Nikobaraca s otočja Nikobar – koji nisu u potpunosti odbacili kontakt poput svojih susjeda Sentinelaca – te je otkrio da to u njihovu slučaju nije točno. Štoviše, Nikobarci su svjesni ratova i sukoba izvan svog otoka, što oblikuje njihovu percepciju vanjskog svijeta kao „opasnog i neciviliziranog”, ističe Singh.

U mnogim slučajevima povijesna iskustva mogu objasniti zašto te skupine žele izbjeći vanjski svijet. Do sredine 20. stoljeća narod Great Andamanese s obližnjih otoka doživio je pad populacije od čak 99 posto. Razlozi ovako dramatičnog pada te populacije leže u sukobima s britanskim doseljenicima i širenjima bolesti. 

I sami Sentinelci imali su povijesni susret s britanskim kolonizatorima u 19. stoljeću, tijekom kojeg su neki od njih oteti i zaraženi bolestima od kojih su i preminuli, što je možda utjecalo na njihov današnji oprez prema vanjskom svijetu.

Neki istraživači smatraju da bi s tim skupinama trebalo stupiti u kontakt kako bi ih se bolje zaštitilo od sadašnjih i budućih opasnosti. 

Međutim, organizacije poput Survival Internationala ističu da duga povijest prisilnih kontakata pokazuje kako to u konačnici donosi više štete nego koristi tim narodima, njihovoj sigurnosti i opstanku.

Domorodački narodi imaju pravo na samoodređenje, što su potvrdili i Ujedinjeni narodi, a istraživači poput Huertasa i Singha navode da te skupine jasno ostvaruju to pravo: traže kontakt kada se žele povezati s drugima, a povlače se kada žele ostati same, zaključuje u svojoj analizi Emma Bryce*.

Izvor: Live Science.

* Emma Bryce je slobodna znanstvena novinarka sa sjedištem u Londonu. Magistrirala je izvještavanje o znanosti, zdravstvu i okolišu na Sveučilištu u New Yorku. Dobila je bespovratna sredstva za novinarski rad od Europskog centra za novinarstvo, a 2016. godine dodijeljena joj je stipendija organizacije International Reporting Project za sudjelovanje na klimatskoj konferenciji COP22 u Maroku. Piše prvenstveno o okolišu, zaštiti prirode i klimatskim promjenama. Pisala je, između ostalih, za The Guardian, Wired Magazine, TED Ed, Anthropocene, China Dialogue i Yale e360.