Moć strahopoštovanja: Kako osjećaj vlastite sitnosti liječi kronični stres i tjeskobu?

Strahopoštovanje je most između našeg straha od nepoznatog i naše želje da mu se divimo. Ta se emocija u literaturi i psihologiji najčešće opisuje na dva načina: U suvremenoj popularnoj psihologiji i znanosti, to je osjećaj zadivljenosti i duboke povezanosti sa svijetom koji doživljavamo pred nečim veličanstvenim i neobjašnjivim poput prirode, umjetnosti ili moralne ljepote. S druge strane, u tradicionalnom i psihoterapijskom smislu, strahopoštovanje često označava složenu emociju prožetu moći i strahom pred nekim autoritetom.

Autorica Nikki-Anne Wilson*, predavačica na Školi psihologije Sveučilišta UNSW Sydney i istraživačica u Neuroscience Research Australia, u svom tekstu pod nazivom How a sense of awe can be good for your mental health objavljenom na uglednom znanstvenom portalu the Conversation analizira osjećaj strahopoštovanja.

Autorica* otvara tematiku ilustrativno nas upoznavajući sa strahopoštovanjem uz naglasak da ono može biti pozitivno, ali i negativno iskustvo: 

Riječi nam ponekad nedostaju. Prolaze nas trnci. Preplavljuje nas osjećaj vlastite malenosti i beznačajnosti. Istovremeno osjećamo nešto neopisivo.

To je strahopoštovanje. Složeno emocionalno stanje koje nastaje kada veličina onoga što promatramo ili doživljavamo nadilazi naše dosadašnje razumijevanje. Ono može biti pozitivno, ali i negativno.

Astronauti opisuju taj osjećaj kada se suoče s prostranstvom svemira i sićušnim mjestom koje Zemlja u njemu zauzima.

To iskustvo – ponekad poznato kao „učinak sagledavanja cjeline” – može zauvijek promijeniti način na koji ljudi koji su vidjeli Zemlju iz daljine razmišljaju o životu na Zemlji.

No, ne morate otputovati na Mjesec da biste doživjeli osjećaj strahopoštovanja, ističe Nikki-Anne Wilson*:

Lijepa umjetnost, šetnja prirodom ili ples na nekom zajedničkom druženju mogu vam pružiti taj silovit, transcendentan osjećaj.

Neuroznanost sugerira da doživljaji strahopoštovanja mogu biti korisni za naše mentalno zdravlje – pod uvjetom da su pozitivni. 

U nastavku, autorica* objašnjava kada je strahopoštovanje dobro za nas?:

Strahopoštovanje može biti i pozitivno i negativno.

Pozitivno strahopoštovanje vjerojatno je ono što većini ljudi pada na pamet kada razmišljaju o tom pojmu. Ako vas je ikada dirnulo nešto golemo i lijepo – primjerice kada nas zadivi zalazak sunca, veličanstvena planina ili umjetničko djelo koje nas ostavi bez daha. Takvi trenuci donose smirenost i divljenje. 

Međutim, psiholozi ponekad opisuju strahopoštovanje kao iskustvo na granici užitka i straha, jer oba mogu izazvati slične tjelesne reakcije kao što su ubrzan puls, ježenje kože ili drhtavica.

Kada strahopoštovanje postaje negativno iskustvo?

Negativno strahopoštovanje javlja se u situacijama koje doživljavamo kao prijetnju ili gubitak kontrole – primjerice tijekom potresa, katastrofa ili terorističkih napada:

Zamislite da stojite pred tsunamijem koji se približava. Istovremeno osjećate strah, ali i duboki osjećaj vlastite nevažnosti pred silom prirode. Upravo ta kombinacija čini strahopoštovanje tako složenim – ističe Wilson*.

Kako nam osjećaj strahopoštovanja može koristiti?

Ljudi koji svjesno traže iskustva koja ih nadilaze – poput planinarenja, promatranja prirode, umjetnosti, meditacije ili glazbe – često već intuitivno znaju da im takvi trenuci donose dobrobit. 

Trenutačna psihološka istraživanja nastoje otkriti zašto je to tako. Sve više dokaza upućuje na to da osjećaj strahopoštovanja može biti koristan za mentalno zdravlje i dobrobit na pet načina:

• poboljšava sposobnost živčanog sustava da se opusti,
• smanjuje usmjerenost na samoga sebe,
• potiče nas da češće pomažemo drugima,
• povezuje nas s drugim ljudima,
• pojačava osjećaj životnog smisla.

Svjesno traženje trenutaka koji izazivaju strahopoštovanje može nam pomoći da se osjećamo manje pod stresom, zadovoljnije i sretnije, ističe Wilson*.

Pronalaženje strahopoštovanja u svakodnevici

Strahopoštovanje ne mora dolaziti iz iznimnih ili rijetkih iskustava. Ono se može pronaći u svakodnevnom životu. No, treba ga znati primijetiti. Najčešće ga izazivaju priroda, umjetnost i glazba, osobito kada nas emocionalno “nadvladaju”.

Posebno snažno strahopoštovanje ljudi često doživljavaju u zajedničkim iskustvima, kroz glazbu, ples ili rituale koji stvaraju osjećaj pripadnosti nečemu većem od sebe, objašnjava Wilson*.

Takvi trenuci pomažu nam da izađemo iz vlastite perspektive i osjetimo povezanost sa širim svijetom. Strahopoštovanje se može potaknuti i učenjem novih, velikih ideja koje proširuju naše razumijevanje svijeta.

Možemo li svjesno razvijati strahopoštovanje?:

Da, barem djelomično.

Za početak, jedan od načina je odlazak u „šetnje ispunjene divljenjem”. 

One podrazumijevaju hodanje s namjerom da se uoče ljepota, prostranstvo i čudesnost. Povezivanje s vlastitim osjećajem duhovnosti – čak i ako niste religiozni – također može potaknuti osjećaj divljenja.

To golemo i snažno iskustvo divljenja može započeti jednostavnim činovima zapažanja, zaključuje Nikki-Anne Wilson*.

Izvor: the Conversation.

* Dr. Nikki-Anne Wilson je predavačica na Školi psihologije na Sveučilištu UNSW Sydney te pridružena postdoktorska istraživačica u instituciji Neuroscience Research Australia (NeuRA). Doktorirala je psihologiju na Brain and Mind Centre Sveučilišta u Sydneyju, gdje je bila dobitnica nagrade Graduate Medal for Research Excellence. U istraživačkom radu se bavi kognitivnim zdravljem, prevencijom i smanjenjem rizika od demencije. Također, istražuje kako društvena interakcija i kognitivni procesi podržavaju zdravlje mozga tijekom starenja?