Psiholozi otkrivaju: ekstremna izolacija istraživačkih ekspedicija potiče paranoje i sukobe

Bilo u svemiru ili na Antarktici, ljudi na dugotrajnim misijama izloženi su ekstremnoj izolaciji. Istraživanja psihologa pokazuju da se timski duh u takvim uvjetima može narušiti. Istovremeno, sukobi unutar tima  bivaju sve učestaliji. Evo zašto?

Nedavno su se jedna žena i trojica muškaraca vratili s devetodnevnog putovanja na Mjesec. Također, ljudi znaju mjesecima zajedno boraviti na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Pritom nije bilo izvještaja o većim međuljudskim problemima.

Ipak, ostaje otvoreno pitanje bi li isto vrijedilo i za potencijalnu misiju s ljudskom posadom na Mars? Naime, to bi podrazumijevalo boravak od godinu i pol dana u iznimno skučenom prostoru.

O najnovijem istraživanju psihologa na temu utjecaja ekstremne izolacije na članove istraživačkih ekspedicija za ugledni njemački portal Tagesschau piše Hellmuth Nordwig.

Eksperiment „Mars-500” 

Istraživači su prije nekog vremena u blizini Moskve proučavali učinke dugotrajne izolacije na članove posade. 

Šest dobrovoljaca boravilo je u izolaciji od lipnja 2010. do studenoga 2011. hraneći se obrocima namijenjenima kozmonautima i obavljajući svakodnevne zadatke slične onima koji se izvršavaju tijekom putovanja u svemir.

U početku je posada bila puna entuzijazma, no nakon nekoliko mjeseci pojavili su se problemi: motivacija je opala, a zavladali su dosada i potištenost. 

Kineski su istraživači 2014. izvijestili kako su se pojedinci sve više povlačili u sebe te da je moral oslabio.

Povremeno se provode i drugi eksperimenti izolacije koji simuliraju uvjete slične onima u svemiru, no sudionici u njima obično ostaju zatvoreni tek nekoliko tjedana. 

Postoje i druge ključne razlike u odnosu na dugotrajan boravak u svemiru: primjerice, ako se sudionik razboli ili ozlijedi, može ga se, ako se radi o hitnom slučaju, odvesti liječniku. Takva mogućnost može presudno utjecati na razlike u ponašanju članova posade za vrijeme eksperimenta u izolaciji u odnosu na ponašanje članova posade kad su u svemiru.

Deset mjeseci izolacije na Antarktici

Europska svemirska agencija (ESA) već dvadeset godina financira istraživanja na ljudima u uvjetima koji što vjernije oponašaju stvarnu svemirsku misiju. 

Na francusko-talijanskoj istraživačkoj postaji Concordia, smještenoj u srcu Antarktike – jednom od najnegostoljubivijih mjesta na Zemlji – znanstvenici provode deset mjeseci zimovanja u skučenim prostorima. Vani vlada potpuni mrak, a temperature se spuštaju i do minus 80 Celzijevih stupnjeva. Letovi za spašavanje nisu mogući, zbog čega je istraživački tim prepušten isključivo sam sebi. Pomoć ne može stići ni kopnenim putem – najbliži ljudi nalaze se na udaljenosti od 560 kilometara.

U najnovijem istraživanju te vrste, članovi posade koji su prezimili na postaji Concordia prvi put su nosili senzore za bilježenje kontakata. Cilj je bio nadopuniti njihove subjektivne procjene – prikupljene putem upitnika – objektivnim mjerenjima. 

Kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri zaštitila privatnost, senzori su se nosili samo tijekom dana i u ograničenom razdoblju. Pritom su senzori bilježili tko je s kim stupao u interakciju te koliki je bio opseg tih interakcija?

Iako su sudionici izvještavali o sve većem osjećaju usamljenosti, podaci sa senzora otkrili su drukčiju sliku: učestalost interakcija unutar skupine ostala je relativno postojana tijekom cijelog razdoblja istraživanja. „Čest kontakt ne znači nužno i socijalnu podršku”, zaključuje psiholog dr. Jan Schmutz-Henestrosa sa Sveučilišta u Zürichu, jedan od autora studije – barem ne u tako ekstremnim uvjetima. 

Podaci sa senzora otkrili su i još jedan zanimljiv trend: istraživački se tim sve više dijelio na dvije zasebne skupine – Francuze i Talijane – koje su nastojale izbjegavati jedna drugu.

Sukobi i paranoja

Što su sudionici imali više kontakata, to se javljalo više međuljudskih sukoba. Ipak, autori istraživanja ističu da to ne upućuje na uzročno-posljedičnu vezu. 

Kad su u izolaciji na Antarktiku, članovi istraživačke ekspedicije ne mogu izbjeći jedni druge. To može pojačati napetosti.

Dr. Jessica Studer, liječnica koja je i sama provela zimu u postaji Concordia, u intervjuu opisuje situaciju u izolaciji: „Vrlo dobro upoznate svakog člana posade. Oni vam gotovo postanu poput članova obitelji – poput braće i sestara. A znate kako je s braćom i sestrama: volite ih, ali vam ponekad idu i na živce.”

Psihijatar dr. Sebastian Walther sa Sveučilišta u Würzburgu – također jedan od autora studije – istraživao je i promjene osobnosti kod osoba koje su prezimile u istraživačkoj postaji na Antarktiku. „Primijetili smo da se s vremenom povećavala učestalost osjećaja da ih netko promatra ili da drugi loše govore o njima iza njihovih leđa”, kaže on. Kod nekih je pojedinaca to čak prešlo granicu koja se u psihijatriji smatra pokazateljem paranoičnog ponašanja.

Implikacije za dugotrajne misije

Općenito govoreći, rezultati istraživanja pokazuju kako dugotrajna izolacija u skučenom prostoru predstavlja velik izazov – kako za pojedinca, tako i za dinamiku grupe. Za svemirske misije, poput potencijalnog leta na Mars, važno je poslušati riječ psihologa. 

Prvo, priprema mora biti još temeljitija nego što to nalažu trenutni standardi. „Što je više karakteristika tima koje potiču stvaranje podskupina, to je veći rizik od podjele unutar posade”, kaže dr. Jan Schmutz-Henestrosa. „Kako bi se takve podjele spriječile, ključno je odabrati članove posade što raznolikijeg podrijetla te osigurati da budu primjereno senzibilizirani za taj problem.“

Nadalje, dr. Sebastian Walther smatra da je važna bolja psihološka podrška – primjerice putem videopoziva. „Imamo praktičnog iskustva u jačanju otpornosti i pružanju podrške ljudima u teškim situacijama primjenom metoda iz psihoterapije”, kaže on. 

Cilj je što učinkovitije zaštititi mentalno zdravlje članova posade i ojačati koheziju tima.

Naravno, mogućnosti koje stoje na raspolaganju zemaljskoj kontroli u takvoj ekstremnoj i izvanrednoj situaciji su ograničene.

Izvor: Tagesschau.