Najnoviji pothvat leptira zapanjio znanstvenike

Leptir Vanessa cardui, poznat pod nazivima stričkovac ili stričkov šarenjak, jedan je od najčešćih i najprepoznatljivijih dnevnih leptira selaca. U svijetu je još dobro poznat i pod imenom oslikana dama. Najrasprostranjenija je vrsta danjeg leptira na našoj planeti. Pripada porodici šarenaca (Nymphalidae), a ističe se svojim nevjerojatnim migracijskim sposobnostima i karakterističnim šarama. 

Prednja krila su kombinacija svijetlosmeđe, tamnosmeđe i crne boje s uočljivim bijelim mrljama na vrhovima. Raspon krila odrasle jedinke iznosi između 5 i 6,5 centimetara. Donja strana krila ima mramorni uzorak u sivim i smeđim tonovima, što mu omogućuje izvrsnu kamuflažu kada sklopi krila.

Tijekom proljeća i ljeta masovno seli prema sjeveru Europe, dok se u jesen iduće generacije vraća prema jugu. 

Smatra se vrlo čestom vrstom koja naseljava otvorena staništa, livade, vrtove i planinske obronke. 

O najnovijem poduhvatu leptira Vanessa cardui za ugledni znanstveni portal ScienceAlert piše znanstvena novinarka, publicistkinja, i autorica Carly Cassella*:

Neki leptiri možda mogu preletjeti čitave oceane uz pomoć vjetra. Prva studija te vrste u svijetu sada je pokazala da leptir *Vanessa cardui* (poznat kao „oslikana dama”) može prijeći drugi najveći ocean na svijetu, Atlantik, prevalivši pritom 4200 kilometara (2610 milja) u svega pet do osam dana.

Taj je pothvat, kako tvrde znanstvenici, „među najdužima ikad zabilježenim za pojedinačne kukce te potencijalno prvi potvrđeni transatlantski prelet”.

Do tog se pomalo nevjerojatnog otkrića došlo nakon više od desetljeća neizvjesnosti. Naime, sve je počelo 2013. godine, kada je jato iscrpljenih leptira s poderanim i oštećenim krilima sletjelo na plaže Francuske Gvajane. 

Kada je jednog listopadskog jutra zatekao te kukce kako se odmaraju na pijesku, entomolog dr. Gerard Talavera ostao je zapanjen.

Radilo se o leptirima vrste Vanessa cardui, uobičajenoj vrsti sa stabilnim populacijama koja nastanjuje sve kontinente osim Antarktike i Južne Amerike.

Dr. Talavera se godinama pitao: kako su ti kukci dospjeli u Južnu Ameriku i odakle su došli? Napokon je dobio odgovor.

Analizom DNK peludi pronađene na leptirima, Talavera i njegovi kolege s Botaničkog instituta u Barceloni pokazali su da je to izgubljeno jato vjerojatno stiglo iz subsaharske Afrike nakon što je neplanirano prešlo Atlantik.

Čini se da su odrasle jedinke 2013. godine zahvatili snažni vjetrovi pasati koji su ih otpuhali čak 4200 kilometara izvan njihove uobičajene putanje.

S obzirom na kretanje pasata te godine, putovanje je za leptire trajalo između pet i osam dana. Budući da nisu imali gdje sletjeti, bili su primorani štedljivo koristiti krila.

Istraživači pretpostavljaju da bi jato, bez pomoći snažnih vjetrova, prešlo oko 780 kilometara prije nego što bi potrošilo sve zalihe energije. I na koncu bi uginulo.

„Naši nalazi upućuju na to da možda podcjenjujemo razmjere prekooceanskog širenja kukaca”, navode Talavera i njegov istraživački tim, te ističu važnost zračnih puteva kojima pasati povezuju kontinente.

Leptir monarh (Danaus plexippus) svjetski je poznat po svojoj migraciji dugoj gotovo 5000 kilometara, koju svake godine poduzima putujući iz Sjeverne Amerike u Meksiko, no i leptiri vrste Vanessa cardui (poznati kao oslikana dama) svake godine prelaze velike udaljenosti između Europe i Afrike. Neka istraživanja sugeriraju da jedna generacija može preletjeti više od 4000 kilometara.

To bi ga činilo leptirom s najdužom migracijom tijekom životnog vijeka, no za razliku od drugih životinja koje se kreću zrakom, poput ptica, mnogo je teže pratiti globalno kretanje sićušnih stvorenja kao što su kukci.

Otkrivena leptirova krila u Francuskoj Gvajani sadržavala su izotope koji upućuju na to da su rođeni u Zapadnoj Europi. To znači da je jato možda prešlo više od 7000 kilometara u jednom životu, posjetivši najmanje tri kontinenta.

„Ovo je prvi put da se kombinacija molekularnih tehnika, uključujući geolokaciju izotopa i metabarkodiranje peludi, testira na migratornim kukcima“, kaže geokemičar Clément Bataille sa Sveučilišta u Ottawi u Kanadi.

„Rezultati su vrlo obećavajući i prenosivi na mnoge druge vrste migratornih kukaca. Primijenjena tehnika bi mogla temeljito promijeniti naše razumijevanje migracije kukaca“.

Leptiri vrste Vanessa cardui imaju krila veličine malog prsta i mozak veličine glavice pribadače. No, nevjerojatni su letači!

Zapravo, njihova sićušna veličina pruža im prednost. Omogućuje im da jedre na vjetru, ponekad brzinom i do 48 kilometara na sat.

„Leptire obično doživljavamo kao simbole krhkosti i ljepote, no znanost nam pokazuje da su sposobni za nevjerojatne pothvate”, kaže entomolog Roger Vila sa španjolskog instituta CSIC i Sveučilišta Pompeu Fabra.

„Još mnogo toga treba otkriti o njihovim sposobnostima.”

Podaci o radu:

Autori: 

Tomasz Suchan, Clément P. Bataille, Megan S. Reich, Eric Toro-Delgado, Roger Vila, Naomi E. Pierce, Gerard Talavera

Izvorni naslov: 

A trans-oceanic flight of over 4,200 km by painted lady butterflies

Godina publiciranja rada: 2024

Naziv časopisa: Nature Communications 

Bibliografska baza: WOSSCI

Kvartil: Q1

Impact factor (2025): IF=18.1

Detaljnije o ovom radu može se vidjeti na poveznici:

https://doi.org/10.1038/s41467-024-49079-2

Izvor: Nature Communications; ScienceAlert.

* Carly Cassella je znanstvena novinarka čiji je spisateljski rad, baš kao i njezina znatiželja, raznolik, no posebno je usmjeren na svijet prirode. Tijekom rada za znanstveni portal ScienceAlert, Carly Cassella piše o temama kao što su evolucija, mozak, klimatske promjene, mikroplastika i virusi. Kao slobodna novinarka pisala je za časopise bioGraphic Magazine, High Country News, Australian Geographic i druge. Smatra da je pripovijedanje o znanosti jedan od najboljih alata kojima raspolažemo za suočavanje s izazovima današnjice. Kad ne čita ili ne piše, Carly Cassella uživa u promatranju ptica i vrtlarenju.