Kako narcisoidnost uništava timski rad – i zašto je to važno na radnom mjestu?

Timski rad može izvući i najbolje, i najgore iz ljudi. Zajednički rad znači dijeljenje ideja i koordinaciju aktivnosti. Ali ponekad može uključivati i gutanje ponosa, osobito kada ljudi jake osobnosti, poput onih s narcisoidnošću, preuzmu odgovornost.

Britanski psiholozi dr. Claire Hart i dr. Reece Bush-Evans u novoj studiji su istražili kako grandiozni narcizam – napuhano uvjerenje da ste pametniji, odvažniji i sposobniji od svih ostalih – utječe na suradnju u timu.

O rezultatima najnovijeg istraživanja o narcizmu za prestižni znanstveni portal the Conversation pišu autori studije dr. Claire Hart i dr. Reece Bush-Evans.

Umjesto provođenja anketa u laboratoriju, narcisoidnost je testirana pomoću soba za bijeg, na uzorku od 100 ljudi. 

Soba za bijeg je interaktivna timska igra u kojoj igrači (najčešće 2 do 6 osoba) surađuju, pronalaze tragove i rješavaju zagonetke unutar 60 do 75 minuta kako bi izvršili zadanu misiju ili "pobjegli" iz prostorije.

Inače, sobe za bijeg savršen su poligon za psihološka istraživanja dinamike grupe, rješavanja problema i ponašanja pod stresom. Zbog vremenskog ograničenja, ova okruženja aktiviraju prirodne ljudske instinkte, timsku suradnju i pozitivnu vrstu stresa.

Psiholozi ličnosti razlikuju dvije strane grandioznog narcizma. 

Narcisoidno divljenje je šarmantna, samouvjerena, magnetska strana koja osvaja ljude. 

Istovremeno, narcisoidno suparništvo je obrambena, borbena strana – brzo se uvrijedi kada se njegov status osjeti ugroženim.

Oboje štite grandioznu sliku o sebi, ali na različite načine: divljenje privlači ljude, suparništvo ih odbija. U novoj studiji se propituje koja strana pomaže ili šteti timskom radu, i to u okolnostima velikog pritiska?

Eksperiment iz sobe za bijeg

Sudionici istraživanja (igrači) bili su podijeljeni u male timove od četiri ili pet članova. Većina njih se susrela po prvi put. Nakon brzog probijanja leda, ušli su u sobu za bijeg. Tema je bila džungla. Sudionici  su imali 60 minuta vremena da pronađu tragove za izlaz i pobjegnu iz sobe. Uspjeh je ovisio o komunikaciji, povjerenju i rješavanju problema: upravo ono zbog čega timovi u stvarnom životu napreduju.

Prije i nakon izazova u sobi za bijeg, sudionici su ocjenjivali sebe i jedni druge na temelju osobina poput dopadljivosti, empatije i samopouzdanja. To je omogućilo istraživačima da vide kako su se prvi dojmovi mijenjali kada je započeo pritisak.

Istovremeno, istraživači su analizirali dvije strane narcizma – divljenje (šarm, samopouzdanje, vodstvo) i rivalstvo (obrambeni stav, kompetitivnost). Naposljetku, pratili su koliko su se timovi dobro uklopili, koliko se pojavilo sukoba i koliko su timovi bili uspješni.

Bilo je to ono što se zove kružni dizajn: svaki je član tima ocjenjivao i sebe i svakog svog suigrača. To je omogućilo istraživačima da testiraju ne samo kako narcisoidni ljudi vide sebe, već i kako ih zapravo vide drugi - dajući rijedak uvid u reputaciju i percepciju unutar timova u stvarnom vremenu.

Rivalstvo uništava izvedbu

Nalazi su bili zapanjujući. Timovi s visokim narcisoidnim rivalstvom imali su lošije rezultate od ostalih, ostvarivši otprilike jednu trećinu manje napretka u izazovu bijega. Rješavali su manje zagonetki, prijavili manje jedinstva i općenito smatrali da je iskustvo frustrirajuće.

Zašto? Rivalstvo je potkopalo timsku koheziju: osjećaj zajedništva koji primorava ljude da rade prema istom cilju. Pod pritiskom, suparnički ljudi bili su skloni povući se, odbaciti tuđe prijedloge ili zadržati informacije za sebe. Nisu uvijek započinjali svađe, ali njihova je obrana tiho usporavala grupu.

Zaključak je jednostavan: ego ne čini samo suigrače nezainteresiranim, on razbija kolektivnu vezu koja obavlja posao.

Strana divljenja narcizma ispričala je zavodljiviju priču. Oni s velikim divljenjem izgledali su samopouzdano, simpatično i spremni za vodstvo. U početku se činilo da podižu moral. Ali do kraja zadatka suigrači su ih vidjeli kao arogantne i manje empatične.

Drugim riječima, karizma koja je prvo impresionirala druge ubrzo je oslabila kada je timski rad zahtijevao istinsko davanje i uzimanje. To je uredski klasik: samouvjereni samo-promotor koji zadivi na sastanku, ali sve frustrira na kraju projekta.

Moderna radna mjesta temelje se na suradnji: hibridni sastanci, agilni timovi, stalna “vidljivost”. Ipak, samopouzdanje i samo-promocija još uvijek se prečesto zamjenjuju s kompetentnošću.

Rezultati istraživanja pokazuju kako pogrešna vrsta samopouzdanja može tiho potkopati povjerenje, kreativnost i učinak. Dok organizacije preispituju vodstvo i timski rad u jeku pandemije i rada na daljinu, vrijedi se zapitati: nagrađujemo li karizmu umjesto suradnje? Igraju li naši “timski igrači” zapravo sami za sebe?

Rješenje nije u tome da izbjegavamo samopouzdane ljude. Ali treba cijeniti dobre slušatelje jednako kao i dobre govornike. Lideri koji cijene samo asertivnost riskiraju razvoj rivalstva umjesto suradnje.

Izgradnja psihološki sigurnih timova, u kojima članovi mogu govoriti bez straha od ismijavanja, pomaže u suzbijanju korozivnih učinaka ega.

Čak i igre za izgradnju tima otkrivaju tu dinamiku. Sobe za bijeg, koje se često prodaju kao zabavne vježbe zbližavanja, također otkrivaju tko dominira, tko podržava i tko tiho odustaje kada nije u središtu pozornice. Ti momenti nam govore mnogo više o timskom radu nego bilo koji test osobnosti.

Okruženje sobe za bijeg pružilo je istraživačima rijedak uvid u narcizam u pokretu. Sudionici se nisu mogli sakriti iza ekrana ili uglancati svoju sliku: svaka odluka, pogled i prekid odvijali su se u stvarnom vremenu.

Rivalstvo izolira, divljenje impresionira, ali blijedi. Najuspješniji timovi nisu bili najglasniji, već oni koji su ostali složni, komunikativni i velikodušni – čak i kad je sat otkucavao.

Izvor: The Conversation.