Život psihopate: iz istraživačke perspektive

Izraz „psihopata“ nerijetko nas upućuje na pomisao o opasnoj osobi. Radi se o pojedincima čiji nemilosrdni osobni interesi dovode do velike štete za druge ljude i značajnog uspjeha za njih same. 

Psihopate su osobnosti koje već dugo vremena izazivaju znatiželju drugih ljudi, ali i strah. 

Možda i nije iznenađujući podatak da oko 1 posto ljudi u općoj populaciji ima psihopatiju. Analize zatvorenika pokazuju da otprilike 1 od 5 muškaraca u zatvoru pokazuje znakove psihopatije. 

No, psihopati mogu biti vrlo uspješni u društvenoj hijerarhiji, a istraživanja pokazuju da ih se češće može pronaći na vodećim korporativnim pozicijama nego u općoj populaciji. Zbog nedostatka empatije i straha, u poslovnom svijetu često djeluju smireno, šarmantno i nemilosrdno, što im pomaže u brzom napredovanju.

Baš kao što je neugodno poznavati psihopatu, nije nužno ni zabavno biti psihopata. 

Dr. Abigail Marsh, ugledna profesorica psihologije i neuroznanosti na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, proučava ljude s psihopatskim osobinama.

Znanstvenici još uvijek bruse preciznu definiciju psihopate. No, nedvojbeno je dokazano kako psihopatiju obilježava bešćutnost, nedostatak empatije, društveni šarm, izostanak grižnje savjesti i impulzivnost. Ponašanja ljudi koji su psihopate uključuju patološko laganje, osjećaj grandioznosti, manipulativne sklonosti i stalnu potrebu za stimulacijom. 

Psihopati mogu ostaviti snažan dojam na okolinu, a da njihova prava priroda dugo ostane skrivena. Upravo ta suptilnost i sposobnost prilagodbe čine ih posebno intrigantnima i opasnima u svakodnevnom životu.

Dosadašnja istraživanja su pokazala da su psihopate hiperfokusirani na svoje ciljeve. Istovremeno ne prepoznaju tuđe živote i perspektive na način na koji to većina ljudi čini. 

Također,  znanstvenici, uključujući dr. Marsh, otkrili su da su mozgovi psihopata fizički drugačiji u odnosu na druge ljude.

Dr. Marsh istražuje korijene psihopatije. Prošle je godine njezin istraživački tim objavio studiju u kojoj je po prvi put kvantificirao kako ljudi s psihopatijom cijene tuđu dobrobit. 

U intervjuu za prestižni znanstveni portal New Scientist, dr. Marsh govori o iznenađujućim otkrićima i kako je to imati suosjećanje prema ljudima s psihopatijom. 

Ispred portala NewScientist intervju s dr. Abigail Marsh je organizirala i vodila Sabrina Weiss.

Sabrina Weiss: Kako psihopati doživljavaju život?

Dr. Abigail Marsh: Općenito govoreći, psihopate ne osjećaju snažna iskustva emocija poput straha, krivnje, kajanja i ljubavi. Neki vjeruju da im nedostatak tih emocija čini život lakšim. Međutim s druge strane, njihovi životi su znatno teži. Mnogi od njih provode živote "maskirajući" svoje pravo ja - ponekad kako bi manipulirali drugima, ponekad samo kako bi njihovi odnosi s drugim ljudima izgledali besprijekorno.

Psihopate doživljavaju dosta stigme. Na psihopatiju se više gleda kao na trajnu moralnu mrlju, a ne kao na psihološki poremećaj. Psihopatija nastaje kao plod mješavine genetike i životnih iskustava koji mijenjaju način na koji se nečiji mozak razvija i kako se ponaša. To nisu misteriozni procesi izazvani nadnaravnim silama, već biološki procesi koji se mogu liječiti.

Što znamo o mozgu ljudi s psihopatijom?

Nemoguće je "dijagnosticirati" psihopatiju ili bilo koji drugi psihološki poremećaj snimkom mozga. Međutim, kada pogledamo grupe ljudi s psihopatijom naspram ljudi bez nje, u prosjeku vidimo razlike u mozgu. Postoje prilično dosljedne razlike u području mozga koji se zove amigdala. I kod djece i kod odraslih s psihopatijom to područje mozga je obično manje od prosjeka.

Amigdala djeluje kao glavni emocionalni centar mozga zadužen za prepoznavanje opasnosti, obradu emocija i pokretanje obrambenih reakcija.

Amigdala je kod ljudi s psihopatijom manje aktivna kao odgovor na informaciju da su drugi ljudi prestrašeni ili u opasnosti. 

Ta spoznaja može pomoći u objašnjenju zašto su ljudi s psihopatijom skloniji prijetiti drugima i nauditi im. Druge studije su otkrile da ljudi s psihopatijom imaju anatomske ili funkcionalne razlike u drugim regijama mozga poput strijatuma, koji koordinira naš odgovor na očekivane nagrade, i dijelova frontalnog korteksa, koji koriste emocionalne informacije za donošenje odluka i reguliranje ponašanja.

Kako možemo liječiti psihopatiju?

Jedna je studija otkrila da trogodišnja terapija može pomoći osobama s psihopatijom da ublaže svoje emocije, ali postoji vrlo malo javnih zdravstvenih resursa koji idu ka liječenju poremećaja osobnosti ljudi s psihopatijom, posebno onih koje karakterizira antisocijalno ponašanje. Većinu ljudi nije briga što se događa ljudima s psihopatijom jer oni sami ne izazivaju suosjećanje prema drugim ljudima. 

No, imamo moralnu obvezu pružiti skrb, baš kao i za ljude s bilo kojim drugim poremećajem koji nije nastao kao rezultat nečijeg izbora. Tragično je misliti da postoje ljudi koji se bore pronaći nekoga tko ih može liječiti. 

Kako se psihopati mogu promijeniti?

Pronašli smo nekoliko ljudi s psihopatijom koji su na neki način trasirali put do dugoročne promjene ponašanja. U nekim slučajevima to je bilo zbog emocionalne veze koju nisu željeli izgubiti. Jedna nezaboravna osoba rekla nam je kako je samo glumio dok nije uspio. Ponašao se onako kako je mislio da bi se dobra osoba trebala ponašati. Nakon otprilike godinu i pol dana, osoba se počela osjećati prirodno, pa čak i ugodno. 

Smatrala sam to vrlo ohrabrujućim. To je upravo ono što klinički psiholozi preporučuju: prakticirajte ponašanja koja želite usvojiti dok navika ne proradi. 

Koliko je uobičajeno da se psihopati žele promijeniti?

Teško je numerički odrediti. U razgovorima, mnogi ljudi kažu kako su nezadovoljni s vlastitim životom i da im je jasno  kako se uporno upuštaju u neprilagodljiva ponašanja. Voljeli bi se promijeniti, ali se bore da nađu liječenje.

Treba dodati da nam se većina tih ljudi obratila nakon što su obavili test izbora na web stranici organizacije čiji sam suosnivač, tako da su već imali određeni stupanj uvida. 

Još nemamo službene podatke o tome koliki udio ljudi s psihopatijom prepoznaje da je nešto drugačije na njima. Istraživanja drugih neuroloških poremećaja i poremećaja osobnosti sugeriraju da mnogima nedostaje taj uvid – fenomen poznat kao anozognozija.

Anozognozija je neurološki poremećaj kod kojeg osoba nije svjesna vlastitog zdravstvenog stanja te uporno tvrdi da je potpuno zdrava.

Primijetila sam da ne koristite riječ "psihopat". Kažete "ljudi s psihopatijom".

Nekad sam, kao i svi drugi, koristila termin psihopat. Ali klinička psihologija se pomaknula prema pristupu koji je više usmjeren na osobu, gdje izbjegavamo definirati ljude prema njihovom poremećaju. Trenutačno preferiramo termine poput osoba s depresijom ili osoba sa shizofrenijom, a ne depresivci i shizofreničari. No, mnogi ljudi ne primjenjuju tu logiku i takav pristup. Nazivati ljude psihopatima ili narcisima, nažalost, još uvijek je prilično uobičajeno.

Što vas je privuklo da proučavate psihopatiju?

Počelo je s mojom znatiželjom o tome što navodi ljude da brinu o dobrobiti drugih. Dio mog istraživanja fokusiran je na vrlo altruistične ljude. 

Moje zanimanje za tu vrstu istraživanja potaknuto je osobnim iskustvom kojeg sam doživjela kada me nakon prometne nesreće spasila nepoznata osoba. Vozila sam se kasno navečer u svoj rodni grad Tacomu, Washington. Usput rečeno, to je također rodni grad Teda Bundyja, ubojice s Green Rivera i još jednog ili dva vrlo poznata serijska ubojice. 

Dok sam se vozila autom preko nadvožnjaka pas mi je istrčao ispred auta. Naglo sam skrenula da ga izbjegnem, zbog čega mi se auto okretao na cesti dok nisam završila u suprotnoj traci. Motor auta se potpuno ugasio.

Gotovo bi me sigurno udario i ubio auto iz suprotnog smjera. Ali se takoreći niotkuda pojavila nepoznata osoba i spasila me. Kasnije sam shvatila da je stala na izlaznoj rampi na suprotnoj strani autoceste i potrčala da mi pomogne. Uskočila je u moj automobil, ponovno mi pokrenula motor i odvezala me na sigurno. Bilo je to jedno od onih iskustava koja duboko mijenjaju naš pogled na ljudska bića.

Dakle, to nevjerojatno iskustvo vas je zainteresiralo za proučavanje dobroga u ljudima – i na kraju također potaknulo vaš interes za one loše?

Da. Nakon četiri godine od toga događaja, bila sam s jednom prijateljicom u Las Vegasu na dočeku Nove godine. Tamo sam doživjela još jedan šokantan incident. Neznanac me pipkao, a kad sam ga ošamarila, udario me šakom u lice i slomio mi nos. Bio je to veoma šokantan trenutak koji je promijenio moje mišljenje o tome na što su sve ljudi spremni.

U Vašoj novoj studiji mjerili ste kako ljudi s psihopatskim osobinama cijene tuđu dobrobit. Zašto ste se fokusirala na to područje?

Antisocijalno ponašanje uključuje dobivanje nečega na tuđi račun. To uključuje krađu, napade, čak i rizično ponašanje u vožnji, što je bio najčešći oblik asocijalnog ponašanja koje smo zabilježili među sudionicima istraživanja s visokom psihopatijom. Ljudi to rade naprosto jer im je zabavno ne mareći pritom za potencijalne rizike i posljedice za druge ljude. 

Razlika u tome koliko ljudi s psihopatijom vrednuju ono što se događa drugima u odnosu na njih same nije bila eksplicitno mjerena u ranijim istraživanjima.

Je li bilo rezultata istraživanja koji su vas iznenadili?

Kad smo promatrali ljude s psihopatijom, bila sam poprilično zapanjena. Oni cijene dobrobit ljudi iz svog bliskog okruženja jednako kao što većina ljudi cijeni potpune strance. Drugim riječima, čini se da jednostavno ne cijene bilo čiju dobrobit.

Kako psihopatija utječe na život nas ostalih?

Svi znamo nekoga s psihopatijom. Otprilike 1 od 100 ljudi ima klinički značajnu psihopatiju. Ali ljudi ne prepoznaju uvijek psihopatiju u njihovom okruženju. 

Možda su svjesni da imaju nekog susjeda, kolegu ili člana obitelji u kojeg ljudi nemaju dovoljno povjerenja, koji često manipulira ili iskorištava ljude ili čije ponašanje jednostavno plaši druge ljude.

Ako je netko u vašem krugu takav, osobito netko iz vašeg bliskog okruženja, možda vas je prevario, prijetio vam je ili vas iskorištavao. Ako se radi o vašem djetetu, bratu ili sestri ili partneru, možda živite u svakodnevnom strahu od njih. To nije svačije iskustvo, ali je prilično uobičajeno.

Što trebamo učiniti ako mislimo da mi ili netko koga poznajemo ima psihopatiju?

Znajte da je psihopatija pravi psihički poremećaj i da se može liječiti. Ljudi s psihopatijom su manje zdravi, imaju lošije odnose, lošije rezultate na poslu, zarađuju manje novca i čak umiru mlađi od osoba bez psihopatije. Razlog tomu je što njihovo ponašanje uzrokuje velike probleme u njihovim vlastitim životima. No, ti obrasci ponašanja mogu se promijeniti uz liječenje kod kvalitetnog terapeuta. 

Izvor: NewScientist.